utorak, 30.12.2008.

Year 2008.

Ey.
Da, godina je pri izmaku snaga i uskoro će nastupiti 2009.
Ova godina će biti prekretnica u mojemu životu. Ove godine ću se ukrcati na vlak.
Nije baš da sam nešto dubokoumno raspoložena, pa ću samo nabrojati ljude koji su mi puno značili u ovoj godini. Ciljevi za sljedeću ću u next postu napisati.
Mislim da ću krenuti od ljudi koje sam upoznala preko interneta.
Anni P. ostavljam kuću na Hvaru (kad bih je imala), Slje...
Ček, nešto sam krivo počela. Dosta zafrkancije.
Ispočetka.
Anna P. (SiS, Hrabri Mali Toster, Buba Švaba itd.) Hvala ti. Još čuvam brdo tvojih poruka, u svakom slučaju. Ona o vilenjacima ("De Anna ovi bi te uzeli u taj film kad bi skužili koliku kosu imaš" XD), ona o 2 kn u labelu (LoL), ona o kinezima (*a kad skužimo natpis "made in China", mislim da se svi skupa vratimo na zemlju i odemo s njom*), *Koktel party omg, samo piće ili hrana? Ja se s strujom ne znam petljati, ne znam je spojiti! Da, dosadile su vam žene i tražite nešto drugo...* (Betty XD), tvoja briga za ukućane (*idem nekim ljudima danas, u rodu smo, navodno*) i njena za tebe (a ovo neću citirati, znaš ono, lezi i šuti XD) i brdo toga kada si me uspjela nasmijati čak i kada sam bila skroz... down. Uglavnom, tnx SiS =) Hrabri mali tosteru XD
Valentina (Lydia, Noah, Violet, Olovka, i tako dalje i tako dalje) Osoba koju trenutno želim prebiti. Tj., ne doslovno, već preko neta. Malo zveknuti po glavi. Politi vodom dok spava i izrezati joj sve postere u sobi. Osoba koju poznajem najbolje, i koja najbolje poznaje mene. Osoba koja me najviše može naživcirati. Osoba koja me je izvukla iz vode kada sam se utapala. I koja me nasmijava svojim komentarima o Pattisonu (da, znam da se zove Pattinson, al namjerno izostavljam n, jer ispadne "Pati son (of the bitch)") i perveznim mislima koje izvlači iz svakog mojeg posta čak i kad je riječ o najobičnijim rečenicama. I tebi hvala.
Jana Makar nismo nešto jako bliske, ali opet mi je zakon kad se dereš na mene. Makar nije da nešto pomaže. Al spustiš me na zemlju =P
Ozana Koja mi ima zakon postove (ozbiljne i dubokoumne, a opet me uspije nasmijati "dekolte kojeg bi se i Pamela Anderson posramila" XD) i koja mi je zakon i ovako. Posvojim te ;+)
Ljudi s foruma: Ivy (kojoj čuvam mog brata XD), Rebecca (s kojom kujem zavjere =P), Valentina (koja mi redovito komentira blog i zna me oraspoložiti svojim komentarima), Saphira iliti Marinela(iako nije više na forumu, ali tamo sam je upoznala) i svi ostali koje trenutno ne mogu nabrajati jer se žurim (kao i obično XD).
I moram nabrojati i ove ljude koje poznajem ovako, naravno.
Pozdravljam Anu M. (koja me davi svaki petak prije engleskog =P), Anu B. (koja obožava sve lude frizure), Barbaru (koja se pravi nevinašce doma a ovako bi sve silovala), Romićku (koja više ne želi sa mnom u Dm), Doris (kojoj se ne da otići do knjižnice i voli poklanjati medeke za rođendan), Mirnu (koja se svađa s Pavlovićem - na zakon način XD), Dinku i Melani (prezakon su kad počnu zajedno lupati gluposti) sve ostale iz razreda kojima je imalo stalo do mene, moje roditelje i rodbinu(makar ovo neće pročitati, naravno) i sve u studiju i režiji.
Volim vas i hvala svima koji su mi učinili ovu godinu ljepšom.

Andrea

nedjelja, 21.12.2008.

Sometimes the hardest thing and the right thing are the same.

Ponekad se pitam, jesam li stvarno toliko jadna osoba?
Zašto se uvijek bojim što će drugi reći? Zapravo, iskreno me briga za njih. Mislim da su mnogi već izrazili mišljenje o mojoj inteligenciji, izgledu i meni samoj. Ali se bojim što će neki, pojedinačni, pomisliti o meni. Zašto? Po čemu je netko koga jedva poznajem toliko presudan u mom životu da me to prokleto "Što će pomisliti" svaki put spriječava da kliknem onaj glupi gumb "Dodaj"?
Eto što su ljudi, oni isti ljudi koje spominjem par rečenica prije, učinili od mene. Uopće više nemam samopouzdanja. Bojim se. Zašto nikada nisam bila jaka? Tako sam htjela biti jaka, prkositi svijetu i izbeljiti im se dok me gaze. A svaki put bi im to dopuštala. I evo gdje sam sada.
Sjedim na stolici, praznici su, buljim u ekran i gledam hoće li se išta pojaviti. Nešto. Sitna stvar.
Znam da bih ja nešto trebala učiniti. Sama sam upropastila ovo. I onda uvijek lažem, i sebi i drugima. I onda budem nesretna i nostalgična jer mi ta prokleta budala nedostaje. A ne mogu pričati s njim jer se bojim učiniti išta.
A čini mi se da upravo zbog njega tonem još dublje. Kao što sam prije par mjeseci letjela. I onda me sve to naglo spustilo na zemlju.
Najradije bih mu došla i istresla mu se u facu i sasula sve što mislim o njemu. Al to ne bi bilo fer. Nije on kriv što sam ja psihički oslabljela.
Zašto?
Na to mi se nitko ne usudi odgovoriti.
Ne mogu očekivati da će biti bolje u srednjoj. Ne mogu samo čekati da se nešto dogodi i onda se istresati na onima do kojih mi je stalo. Život nikada neće teći u smjeru u kojem ja želim jer se uopće ni ne trudim upravljati njime.
A ne mogu. Mislim da nekim ljudima jednostavno dajem prevelike uloge a da oni ni ne znaju za to. I onda očekujem da oni započnu. Tek sada shvaćam da sam zapravo čekala da oni sve naprave.
Kako da se promjenim? Uvijek sam bila previše tvrdoglava i neodlučna. Zašto je toliko teško promijeniti sebe?
Cijeli život tražim izlike.
Htjela sam da me bilo tko prihvati onakvu kakva jesam. I prihvatila me je. I moj se život donekle promijenio, na što ću joj uvijek biti zahvalna. Naučila sam se smijati i otvorila sam se barem mrvicu ljudima. Bog zna koliko sam bila nepovjerljiva i napuštena kao pas.
Ali zašto sam opet nesretna?
Možda sam previše osjetljiva. Over-sensitive. Riječ koja me opisuje.
Sjećam se...
Victoria. Sada shvaćam. Htjela sam biti pobjednica. A to nikad nisam bila.
Vjerojatno neću ni biti.
Također shvaćam i značenje imena Lucian. Svjetlo.
Sve što sam ikada trebala bilo je moje osobno svijetlo koje će uvijek biti tu.
God, zašto ga je tako teško naći?

Andrea.

P.S. Ovih zadnjih par rečenica rijetki će razumjeti. Recimo da je to moja osobna tajna.

utorak, 02.12.2008.

Cryin'

Ey.
Post ima velike veze s naslovom. Plačem. I čitajte lyricse. Molim vas. Nema puno.

Step one you say we need to talk
He walks you say sit down it's just a talk
He smiles politely back at you
You stare politely right on through
Some sort of window to your right
As he goes left and you stay right
Between the lines of fear and blame
You begin to wonder why you came

Bilo bi glupo gnjaviti, ne vas, već samu sebe onim bezveznim glupim tinejdžerskim tričarijama. Možda ovaj blog i koristim za to. Da ispoljim svu negativnu energiju, i onda ispadnem pesimistična osoba. A zapravo sam jako optimistična. Stvarno. Osim u nekim trenutcima kad bih najradije lupala glavom u zid i kad počnem zaprepašćivati ljude svojim pesimističnim i sarkastičnim komentarima.
Ali jako sam loše u posljednje vrijeme. Možda svi misle da nemam razloga. Ali ne znate što se krije u meni. Cijeli život pokušavam potisnuti sve svoje osjećaje. I ne, ne govorim o zaljubljenosti. Govorim o tome da imam problema, da me sve to izjeda iznutra, i da nemate pojma kakav je moj život. Tako da začepite i prestanite mi krasti gumice jer sam ja kao bogata. Imovinsko stanje nije mi ništa bolje od vašega.
Zaprav briga me za to. Možda sam znala plakati zbog takvih stvari. Možda mi se i sad ponekad omakne. Imam osjećaje, ipak. Ali ne plačem zbog toga. Plačem zbog svega što mi se gomila ovdje, u meni, a nikoga nije briga od vas. Nikoga.
Razdire me unutra. Zbog jedne osobe. Jer sam sama kukavica. Mogla bih pomoći. Moglo bi sve biti drugačije. A onda se bojim. Mogu gledati njene suze, i suzdržavati se da sama ne počnem plakati, pokušati se praviti da ništa ne osjećam. Ali boli, užasno boli. I onda kad pomislim da je možda ostalo samo par godina, samo par mjeseci, možda i samo par dana.... Nikad ne znamo. Nikad. A osjećam se kao da su dani odbrojani.
Obećano mi je. Obećano mi je. Al bojim se da ću tako brzo odrasti. Da ću postati previše okupirana svojim životom kojeg ću morati graditi, da ću opet pokušati bježati. Ne želim bježati. Ne želim uopće biti ovdje.
Jako, jako, jako se vežem za osobe. Užasno jako. Koliko god se pravila da me nije briga. Tako da, ako me pitate kako sam, i jesam li ljuta, nisam ljuta. Ja sam samo... jako ranjena. Boli me.
A onda pomislim da će biti prekasno. Da ću stajati nad grobom i plakati, a da će tada biti prekasno. I sad jako plačem dok pišem ovo. Nisam dugo pravo plakala. Samo suzu-dvije. Da, i ja imam osjećaje. Samo mi se čini da ih uvijek prekasno otkrijem.
I teško je usredotočiti se na svakidašnje probleme. Teško je. Uvijek sam bježala od problema. A moram to prestati raditi. To ih ne riješava. Čak niti ne odgađa. Samo vrijeme nemilice teče, krade mi sve ono malo što je i ostalo.
Željela bih umrijeti prije nje.
Željela bih da se nikada ne moram suočiti s tim. S otvorenim lijesom.
A opet se osjećam kao da to nije moguće. Imam nešto što moram napraviti na ovom svijetu i očito nitko odozgora neće prebaciti tu zadaću na nekoga drugoga. A htjela bih umrijeti rano. U devetnaestoj možda. Prije sam bila uvjerena da ću do tada već otići.
Bojim se. Jako se bojim. Ne bojim se vlastite smrti. Bojim se smrti onoga do koga mi je stalo, jer nikada ne izrazim ono što osjećam. Znam da to ne valja. Ne morate mi to govoriti. Dovoljno sam inteligentna da to znam.
I ne morate mi zagorčavati život. Dovoljno mi je gorak i bez toga. Nisam dovoljno sebična da si oduzmem život, također. To bi bilo sebičnost. Jer bih time jako povrijedila neke osobe. Da, ima osoba i kojima je stalo do mene.
I želim joj se zahvaliti. Jako joj se želim zahvaliti. Za sve suze, za sve osmijehe, za sve zagrljaje, za sve riječi "sve će biti dobro". Za sve dane kada je njoj bilo užasno, a ja se nisam potrudila utješiti je, već bih to još i pogoršala, a svejedno bi mi oprostila. Za sve pjesmice što mi je pjevala i napisala za mene, za sve priče koje mi je čitala dok sam bila mala, i za to što sam naslijedila od nje ljubav prema knjigama. Knjige i pjesme će me uvijek, cijeli život, podsjećati na nju. I zato što me voli unatoč svoj mojoj nesavršenosti i greškama koje radim svaki dan. I da zna da je volim. Jako je volim. Umrla bih umjesto nje kada bih mogla.
Možda je netko shvatio o čemu se radi. Možda i ne. Svejedno mi je. Htjela sam ovo negdje napisati. Možda shvatite da, kada se smijem, da to ne znači da sam i sretna. I treba mi, fkt mi treba da mi se netko nasmiješi i kaže da mu je stalo do mene i da nisam sama. Stvarno mi to treba.

Andrea.

Where did I go wrong, I lost a friend
Somewhere along in the bitterness
And I would have stayed up with you all night
Had I known how to save a life

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.