Marketing
Sometimes the hardest thing and the right thing are the same.
Ponekad se pitam, jesam li stvarno toliko jadna osoba?
Zašto se uvijek bojim što će drugi reći? Zapravo, iskreno me briga za njih. Mislim da su mnogi već izrazili mišljenje o mojoj inteligenciji, izgledu i meni samoj. Ali se bojim što će neki, pojedinačni, pomisliti o meni. Zašto? Po čemu je netko koga jedva poznajem toliko presudan u mom životu da me to prokleto "Što će pomisliti" svaki put spriječava da kliknem onaj glupi gumb "Dodaj"?
Eto što su ljudi, oni isti ljudi koje spominjem par rečenica prije, učinili od mene. Uopće više nemam samopouzdanja. Bojim se. Zašto nikada nisam bila jaka? Tako sam htjela biti jaka, prkositi svijetu i izbeljiti im se dok me gaze. A svaki put bi im to dopuštala. I evo gdje sam sada.
Sjedim na stolici, praznici su, buljim u ekran i gledam hoće li se išta pojaviti. Nešto. Sitna stvar.
Znam da bih ja nešto trebala učiniti. Sama sam upropastila ovo. I onda uvijek lažem, i sebi i drugima. I onda budem nesretna i nostalgična jer mi ta prokleta budala nedostaje. A ne mogu pričati s njim jer se bojim učiniti išta.
A čini mi se da upravo zbog njega tonem još dublje. Kao što sam prije par mjeseci letjela. I onda me sve to naglo spustilo na zemlju.
Najradije bih mu došla i istresla mu se u facu i sasula sve što mislim o njemu. Al to ne bi bilo fer. Nije on kriv što sam ja psihički oslabljela.
Zašto?
Na to mi se nitko ne usudi odgovoriti.
Ne mogu očekivati da će biti bolje u srednjoj. Ne mogu samo čekati da se nešto dogodi i onda se istresati na onima do kojih mi je stalo. Život nikada neće teći u smjeru u kojem ja želim jer se uopće ni ne trudim upravljati njime.
A ne mogu. Mislim da nekim ljudima jednostavno dajem prevelike uloge a da oni ni ne znaju za to. I onda očekujem da oni započnu. Tek sada shvaćam da sam zapravo čekala da oni sve naprave.
Kako da se promjenim? Uvijek sam bila previše tvrdoglava i neodlučna. Zašto je toliko teško promijeniti sebe?
Cijeli život tražim izlike.
Htjela sam da me bilo tko prihvati onakvu kakva jesam. I prihvatila me je. I moj se život donekle promijenio, na što ću joj uvijek biti zahvalna. Naučila sam se smijati i otvorila sam se barem mrvicu ljudima. Bog zna koliko sam bila nepovjerljiva i napuštena kao pas.
Ali zašto sam opet nesretna?
Možda sam previše osjetljiva. Over-sensitive. Riječ koja me opisuje.
Sjećam se...
Victoria. Sada shvaćam. Htjela sam biti pobjednica. A to nikad nisam bila.
Vjerojatno neću ni biti.
Također shvaćam i značenje imena Lucian. Svjetlo.
Sve što sam ikada trebala bilo je moje osobno svijetlo koje će uvijek biti tu.
God, zašto ga je tako teško naći?
Andrea.
P.S. Ovih zadnjih par rečenica rijetki će razumjeti. Recimo da je to moja osobna tajna.
Post je objavljen 21.12.2008. u 18:27 sati.