utorak, 02.12.2008.

Cryin'

Ey.
Post ima velike veze s naslovom. Plačem. I čitajte lyricse. Molim vas. Nema puno.

Step one you say we need to talk
He walks you say sit down it's just a talk
He smiles politely back at you
You stare politely right on through
Some sort of window to your right
As he goes left and you stay right
Between the lines of fear and blame
You begin to wonder why you came

Bilo bi glupo gnjaviti, ne vas, već samu sebe onim bezveznim glupim tinejdžerskim tričarijama. Možda ovaj blog i koristim za to. Da ispoljim svu negativnu energiju, i onda ispadnem pesimistična osoba. A zapravo sam jako optimistična. Stvarno. Osim u nekim trenutcima kad bih najradije lupala glavom u zid i kad počnem zaprepašćivati ljude svojim pesimističnim i sarkastičnim komentarima.
Ali jako sam loše u posljednje vrijeme. Možda svi misle da nemam razloga. Ali ne znate što se krije u meni. Cijeli život pokušavam potisnuti sve svoje osjećaje. I ne, ne govorim o zaljubljenosti. Govorim o tome da imam problema, da me sve to izjeda iznutra, i da nemate pojma kakav je moj život. Tako da začepite i prestanite mi krasti gumice jer sam ja kao bogata. Imovinsko stanje nije mi ništa bolje od vašega.
Zaprav briga me za to. Možda sam znala plakati zbog takvih stvari. Možda mi se i sad ponekad omakne. Imam osjećaje, ipak. Ali ne plačem zbog toga. Plačem zbog svega što mi se gomila ovdje, u meni, a nikoga nije briga od vas. Nikoga.
Razdire me unutra. Zbog jedne osobe. Jer sam sama kukavica. Mogla bih pomoći. Moglo bi sve biti drugačije. A onda se bojim. Mogu gledati njene suze, i suzdržavati se da sama ne počnem plakati, pokušati se praviti da ništa ne osjećam. Ali boli, užasno boli. I onda kad pomislim da je možda ostalo samo par godina, samo par mjeseci, možda i samo par dana.... Nikad ne znamo. Nikad. A osjećam se kao da su dani odbrojani.
Obećano mi je. Obećano mi je. Al bojim se da ću tako brzo odrasti. Da ću postati previše okupirana svojim životom kojeg ću morati graditi, da ću opet pokušati bježati. Ne želim bježati. Ne želim uopće biti ovdje.
Jako, jako, jako se vežem za osobe. Užasno jako. Koliko god se pravila da me nije briga. Tako da, ako me pitate kako sam, i jesam li ljuta, nisam ljuta. Ja sam samo... jako ranjena. Boli me.
A onda pomislim da će biti prekasno. Da ću stajati nad grobom i plakati, a da će tada biti prekasno. I sad jako plačem dok pišem ovo. Nisam dugo pravo plakala. Samo suzu-dvije. Da, i ja imam osjećaje. Samo mi se čini da ih uvijek prekasno otkrijem.
I teško je usredotočiti se na svakidašnje probleme. Teško je. Uvijek sam bježala od problema. A moram to prestati raditi. To ih ne riješava. Čak niti ne odgađa. Samo vrijeme nemilice teče, krade mi sve ono malo što je i ostalo.
Željela bih umrijeti prije nje.
Željela bih da se nikada ne moram suočiti s tim. S otvorenim lijesom.
A opet se osjećam kao da to nije moguće. Imam nešto što moram napraviti na ovom svijetu i očito nitko odozgora neće prebaciti tu zadaću na nekoga drugoga. A htjela bih umrijeti rano. U devetnaestoj možda. Prije sam bila uvjerena da ću do tada već otići.
Bojim se. Jako se bojim. Ne bojim se vlastite smrti. Bojim se smrti onoga do koga mi je stalo, jer nikada ne izrazim ono što osjećam. Znam da to ne valja. Ne morate mi to govoriti. Dovoljno sam inteligentna da to znam.
I ne morate mi zagorčavati život. Dovoljno mi je gorak i bez toga. Nisam dovoljno sebična da si oduzmem život, također. To bi bilo sebičnost. Jer bih time jako povrijedila neke osobe. Da, ima osoba i kojima je stalo do mene.
I želim joj se zahvaliti. Jako joj se želim zahvaliti. Za sve suze, za sve osmijehe, za sve zagrljaje, za sve riječi "sve će biti dobro". Za sve dane kada je njoj bilo užasno, a ja se nisam potrudila utješiti je, već bih to još i pogoršala, a svejedno bi mi oprostila. Za sve pjesmice što mi je pjevala i napisala za mene, za sve priče koje mi je čitala dok sam bila mala, i za to što sam naslijedila od nje ljubav prema knjigama. Knjige i pjesme će me uvijek, cijeli život, podsjećati na nju. I zato što me voli unatoč svoj mojoj nesavršenosti i greškama koje radim svaki dan. I da zna da je volim. Jako je volim. Umrla bih umjesto nje kada bih mogla.
Možda je netko shvatio o čemu se radi. Možda i ne. Svejedno mi je. Htjela sam ovo negdje napisati. Možda shvatite da, kada se smijem, da to ne znači da sam i sretna. I treba mi, fkt mi treba da mi se netko nasmiješi i kaže da mu je stalo do mene i da nisam sama. Stvarno mi to treba.

Andrea.

Where did I go wrong, I lost a friend
Somewhere along in the bitterness
And I would have stayed up with you all night
Had I known how to save a life

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.