Countess Rahkiah de Báksuz

i onda je svizac zamotao čokoladu u omot

-čini mi se da noćas nema zvijezda...
šteta je to, inače bih sjedila na terasi,
kao kad sam bila klinka...
Volim noć... I zvijezde...
I miris neba prije oluje...
Tišinu noći...
..htjela bih jednom čuti apsolutnu tišinu..



-zašto ne mogu vratit vrijeme, pa onako,
izabrati nasumce neki trenutak, kliknut pauzu
i uživat u svakom,
i najmanjem detalju tog momenta?
Ne razumijem poantu vremena...
i prolaznosti... Prebrzo sve prolazi...



-a što ako ti kažem da mi se sviđaš?
I da te želim dotaknuti...?
Što ako te poljubim...iznenada?



-zašto je opet pregorila žarulja na lusteru?




Ispričavam se
vama, koji čitate moj blog(ako takovi postoje),
i vama, koji ste slučajno zalutali ovdje,
a i vama, koji nikad niste ni bili tu...
danas mi mozak radi prekovremeno...
ne znam što mu je... previše razmišljam....
to je ziher zato što sam prekjučer pala sa stolca... točnije, skup sa stolcem, sa terase... valjda sam udarila glavom


Dreams...are immortal...

I tako, svane još jedan dan, dan kao san u kom sunce lijepše sja, a ja sam se otrijeznila...
omg čak i rime ponovno hićem,
vidim, oporavak je blizu...
a snjeguljica i sedam patuljaka gledaju crtiće...

ajmo se malo uozbiljit?
da?
ne?
ne...

al ipak...
možda na sekundu...
samo da kažem,
osjećam se dobro,
osjećam se bolje...
i na tome moram zahvalit jednom nadasve simpatičnom momku čiji su me jednostavnost, iskrenost i direktnost, razveselili i oraspoložili...
Pa, momče mladi, otkriješ li ikad moj blog, ja se zahvaljujem

a sad nazad na gluparanje, dužnost obavih.
al zapravo ne znam što da pišem, što da radim, idem leć u vrt... ili ne...
al kava je uvijet... bez nje ne ide...
god bless KAVA!!!

Ako nestanem, možda nitko ni ne primijeti...
Možda sam tek sjena u polutami
jedva vidljiva i nestvarna...
Zaista...
Da nestanem, sad, tko bi primijetio...?

Danas… Danas je nekako čudan dan… Drugačiji…
Zvukovi su glasniji, boje intenzivnije, a emocije… ono malo emocija preostalih nakon uragana što je razorio njihovo utočište, ostalo je zbijeno u neku nedefiniranu masu, ružnu i istrošenu poput žvakaće koju je netko onako, usput, ispljunuo na pločnik, odlazeći nekamo, bilo kamo…
Do jutros nisam primijetila da je zaista stiglo proljeće.
Cvrkut ptica i forzicija koja se ovih dana okitila cvjetovima, kao da me pokušavaju probuditi iz nekog apatičnog sna, izvući me iz svijeta u koji sam se zatvorila da se još jednom zaštitim od udaraca koji mogu, ali ne moraju doći…
No, istovremeno, sva ta ljepota proljeća podsjeća me na ono čega više nema…
Kao tisuće starih fotografija, misli mi preplavljuju sjećanja, nade i želje – želje koje nikada neće biti ostvarene, nade ubijene udarcima riječi, i sjećanja… lijepa sjećanja, koja sada djeluju tako nestvarno, poput nekog lijepog sna…

Zaista, čini mi se kao da se ništa od toga nije ni dogodilo, te da bih bez previše truda, mogla samu sebe uvjeriti da je sve bio samo san… jedino me priroda podsjeća da su mjeseci prošli, da nije više hladan studeni; jedino mi proljeće govori «Da, bilo je stvarno…»
Ali, što mi ostaje od svega, osim sjećanja?
Nikakvih tragova, nikakvih fizičkih dokaza da je ikad bio ovdje, ništa što bi svjedočilo još jednoj propaloj ljubavnoj priči…Još jednoj boli, koja se od ostalih razlikuje jedino po tome što je jača…

Pogled mi zastaje na fotografiji… Posljednjoj našoj zajedničkoj fotografiji…
Dokaz? Trag?
Ne…
Tek moment zarobljen u vječnosti, izabran između milijun drugih bez ikakvog posebnog razloga. Moment u kojem bi nam vjerojatno bila smiješna i nevjerojatna ideja da nećemo potrajati…
Možda u tom trenutku nitko nije bio jači, nitko sretniji od nas… Imali smo nešto što neki nikad ne nađu… A možda je sve to bio tek privid, iluzija nastala prevelikim intenzitetom želja…

No, slika ništa ne govori… nikakvih tisuću riječi o kojima ljudi pričaju, ne govori o prošlosti što je dvoje sa slike ima, ne govori o njihovoj tadašnjoj sadašnjosti, ni o budućnosti koja će za njih trajati još svega desetak dana od trenutka zaustavljenog u vječnosti...

Miris proljeća, cvrkut ptica, i žuti cvjetovi forzicije možda mogu na tren zamijeniti bujicu misli koje tjeraju suze na oči, no već u idućem trenutku, bez riječi mi govore da sam njihovu ljepotu htjela podijeliti s njime, sada apstraktnim i neopipljivim njime o čijoj prisutnosti u mom životu svjedoči tek poderana fotografija s koje me njegove oči gledaju iz kante za smeće…

Different Worlds
The silence awakes me
My heartbeat would so easily reveal me
Who am I what is left is it my mind
That constantly deceives me

I am beginning to doubt me
If what I feel and see is real
It seems as if I exist in different worlds
There is one in darkness
One is loss of time
One of self-doubt and one of hurt

All my pride has left me
My value as a human has been extinguished
My close ones' those who love
Disbelieve me won't believe me
So I got no-one to confide in
And what worse is
I'm beginning to accept this
My body's become my prison
My keepers are what you would call...
Fiction

I am beginning to doubt me
If what I feel and see is real
It seems as if i exist in different worlds
There is one in darkness
One is loss of time
One of self-doubt and one of hurt


Evergrey