Danas… Danas je nekako čudan dan… Drugačiji…
Zvukovi su glasniji, boje intenzivnije, a emocije… ono malo emocija preostalih nakon uragana što je razorio njihovo utočište, ostalo je zbijeno u neku nedefiniranu masu, ružnu i istrošenu poput žvakaće koju je netko onako, usput, ispljunuo na pločnik, odlazeći nekamo, bilo kamo…
Do jutros nisam primijetila da je zaista stiglo proljeće.
Cvrkut ptica i forzicija koja se ovih dana okitila cvjetovima, kao da me pokušavaju probuditi iz nekog apatičnog sna, izvući me iz svijeta u koji sam se zatvorila da se još jednom zaštitim od udaraca koji mogu, ali ne moraju doći…
No, istovremeno, sva ta ljepota proljeća podsjeća me na ono čega više nema…
Kao tisuće starih fotografija, misli mi preplavljuju sjećanja, nade i želje – želje koje nikada neće biti ostvarene, nade ubijene udarcima riječi, i sjećanja… lijepa sjećanja, koja sada djeluju tako nestvarno, poput nekog lijepog sna…
Zaista, čini mi se kao da se ništa od toga nije ni dogodilo, te da bih bez previše truda, mogla samu sebe uvjeriti da je sve bio samo san… jedino me priroda podsjeća da su mjeseci prošli, da nije više hladan studeni; jedino mi proljeće govori «Da, bilo je stvarno…»
Ali, što mi ostaje od svega, osim sjećanja?
Nikakvih tragova, nikakvih fizičkih dokaza da je ikad bio ovdje, ništa što bi svjedočilo još jednoj propaloj ljubavnoj priči…Još jednoj boli, koja se od ostalih razlikuje jedino po tome što je jača…
Pogled mi zastaje na fotografiji… Posljednjoj našoj zajedničkoj fotografiji…
Dokaz? Trag?
Ne…
Tek moment zarobljen u vječnosti, izabran između milijun drugih bez ikakvog posebnog razloga. Moment u kojem bi nam vjerojatno bila smiješna i nevjerojatna ideja da nećemo potrajati…
Možda u tom trenutku nitko nije bio jači, nitko sretniji od nas… Imali smo nešto što neki nikad ne nađu… A možda je sve to bio tek privid, iluzija nastala prevelikim intenzitetom želja…
No, slika ništa ne govori… nikakvih tisuću riječi o kojima ljudi pričaju, ne govori o prošlosti što je dvoje sa slike ima, ne govori o njihovoj tadašnjoj sadašnjosti, ni o budućnosti koja će za njih trajati još svega desetak dana od trenutka zaustavljenog u vječnosti...
Miris proljeća, cvrkut ptica, i žuti cvjetovi forzicije možda mogu na tren zamijeniti bujicu misli koje tjeraju suze na oči, no već u idućem trenutku, bez riječi mi govore da sam njihovu ljepotu htjela podijeliti s njime, sada apstraktnim i neopipljivim njime o čijoj prisutnosti u mom životu svjedoči tek poderana fotografija s koje me njegove oči gledaju iz kante za smeće…
