31.07.2006., ponedjeljak
mater vam jebem (c) edo maajka
Skoro sam mjesec dana živjela u informacijskom vakuumu: nisam čitala novine, nisam gledala TV, nisam palila net, osim da bih surfala neke pizdarije i moram vam reći da se čovjek znatno bolje osjeća jednom kada prestane čitati horore na dnevnoj bazi.
Uglavnom, u subotu popodne sam se doteglila do zagreba i odmah saznala za nesreću u tunelu. Moj dragi po defaultu ne čita novine i ne gleda vijesti pa je samo znao nešto malo: kamion napravio pičvajz. Paranoična i neuračunljiva kakva jesam, pobrinula sam se za detalje.
Kao prvo, da, vozačku imam manje od godinu dana, al sam u tih 9 mjeseci ili tu negdje napravila skoro 20.000 kilometara, drugim riječima ko drek sam na cesti. Najčešće vozim klinca otraga i ne, nije mi ni najmanje svejedno kad vidim debila koji mi se nasrao na guzicu dok se vozimo u koloni, nije mi svejedno kad vidim da jedan kamion iz kolone kamiona pretiče druga dva kamiona, a prikolica mu se baš lijepo zanosi, nije mi svejedno kad vidim da ekipa pretiče po zaustavnoj traci... Saznala sam jučer da, a tko bi drugi nego mater mi moja, uredno prijavljuje takve debile s autocesta i da ih murja ekšuli zaustavlja na naplatnim kućicama. Tak da ću od danas uredno okretat 92 kad vidim kretene koji po obilaznici voze slalom, nabijaju se na dupe, ulijetaju ispred auta koji dolaze mnogo brže od njih, što ne samo da je bezobrazno nego je i jebeno opasno, mislim kaj, hoćete poginut? jednom sam liku izašla iz auta spremna ubit ga na licu mjesta jer je skoro izgurao s ceste moj auto u kojem se vozilo moje dvogodišnje dijete, a on je valjda vidio da sam luda & neuračunljiva i stisnuo gas.
Ima stvari koje ne kontam. Donesu zakon o 0.0 promila i sad svi već godinu i nekaj pizde da zakaj, jer smo mi kao turistička zemlja blabla truć truć. Imam jedan komentar na to: mater vam jebem neodgovornu. Nemam ja niš protiv cuge i zajebancije i tulumarenja, ali ako misliš popit ili si popio, sjedni na jebeni taksi ili si nazovi ženu da dođe po tebe. I stvarno sam se spremna fizički obračunati s ljudima koji tvrde da kad popiju voze super oprezno. Serete i znate da serete. Kad popiješ, ne voziš nikak i fakat me zanima kaj bi rekao da takav pripit pokupiš nekog, bi li onda isto tvrdio da je taj netko drugi kriv, a ne to kaj si sjeo pijan za volan? Ja se dosta često navečer s posla vozim relacijom Zagreb-Samobor i jednostavno obožavam kad vidim auto da krivuda cestom. Ne, uopće nije opasan, totalno se može predvidjeti kaj radi i da, totalno super vozi pijan.
Pa dalje. Imala je Zrine super tekst na tu temu, o kretenima za volanom koji voze luđački pod motom "ja sam u biti rođeni Schumacher". Fakat dobijem mlade kad krenu priče o instinktima, vozačkom umijeću, testiranju granica, blablabla, a sve to da bi se opravdala činjenica da se vozi npr 100 po vukovarskoj. Koja je inače u centru jebenog grada. Ili po horvaćanskoj, gdje je nekoliko osnovnih škola i vrtića i daboga postavili ležeće policajce kakvi su u samoboru, preko kojih moraš proći u leru da si ne razjebeš felge, podvozje i sve ostalo. I dabogda si svi debili koji po toj ulici voze preko 50 sjebali aute do nepopravljivosti ili barem bankrota. Možda se ne sjećate, ali meni je živo ostalo u sjećanju, koliko je dece najebalo tamo. Na ovu temu redovito se na noževe koljem s rođenim ocem koji kaže da se on vozi onoliko koliko dopušta cesta, a ja uvijek zastupam tezu da mu treba uzet vozačku za vijeke vijekova amen. Jer da takvih kao što je on ima hrpa na cesti i ubijaju ljude. Mislim, da se on sa svojim autom zaleti u mene niš mu ne bi bilo, a mene bi špahtlom skidali s asfalta. Jebala vas brzina moroni, odite na autoput pa divljajte. I super su mi te spike "ograničenje brzine je za luzere"; autoput zagreb-rijeka je jedna od najgorih cesta: zavojita je, visi na krivu stranu, mjestimično je nepregledna, malo je autocesta, malo poluautocesta, malo je mjesta za preticanje ali nikog to puno ne jebe: ovo ljeto sam tu rutu prošla 4 puta, svaki put sam kao vozač ili kao suvozač gledala kako debil iz suprotnog smjera pretiče kolonu i jedva se vraća u svoju traku.
I još nekaj o kamionima: prije godinu dana smo dragi i ja išli po klinca na krk i našli se oči u oči s kamionom koji je preticao drugi kamion. Pred zavojem. Mi smo odletjeli s ceste, a kamiondžija se smijao. Jer oni mogu napravit ovo kaj je ovaj lik napravio u tunelu a da im niš nije. I nevjerojatno mi je da ih murja rijetko zaustavlja, a dovoljno bi bilo da stoje na zg obilaznici i gledaju što rade. Osobno mi je užasno guba kad se ispred mene koja vozim recimo 120 ubaci kamion koji vozi 80. A to koliko ih ekšuli vozi 80, a koliko im je dopušteno, je isto dost diskutabilno.
Rezime je da ću si 92 ukucat na spid-dajl i počet prijavljivat debile s ceste skup s registracijom. Pa ako vi možete meni radit o životu, i ne samo meni nego i mom djetetu, onda vas ja mogu i prijavit. Nema beda, nabijajte mi se na guzicu, vozite 500, pretičite po zaustavnoj, divljajte, krivudajte, ja ću sad prijavljivat.
To je kaj se prometa tiče. Kaj se tiče ovih predivnih koprivničkih doktora koji su dijete poslali doma da umre, to je za kategoriju ubit i odležat. Silno me zanima koje će posljedice snaći te doktore i iskreno se nadam da će u međuvremenu promijeniti hrvatski zakon tako da se uvede kazna čerečenjem, vješanjem za jaja ili prisilnim stajanjem na livadi dok ti s neba pada kamion cigli. U dijelovima.
O libanonu neću pisat jer ću se opet zateći u situaciji da se svadim s fundamentalistima i drugim izrazito tolerantnim likovima te da se branim od etiketa kao što su "fašist", "antisemit" pičkamaterina. Ma zapravo, hoću: to kaj se tamo dešava je organizirani genocid a nitko se ne bi preveć mešal jer je sad in mrzit arape. Koji su, kao što svi znamo, u biti svi teroristi. I hodaju s bombama oko struka od najranije dobi, zato treba bacit bombu na žene i djecu. Pa se onda sjedim čečenije i rusije i sudana i iraka i svih ostalih zakutaka svijeta u kojima se pušta ljude da se pobiju. Ne kontam, kaj smo svi postali neosjetljivi na to? to je daleko, to je negdje drugdje? ne kontam.
|
- 11:45 -
Komentiraj (24) -
Printaj -
#
26.07.2006., srijeda
ali ipak tadadadam ima čudne navike...
Ako me pitate, uvijek ću za sebe tvrditi da sam savršeno normalna osoba. Međutoa, okrutna mi stvarnost govori da sam možda malkice čudna. Ali, krenimo redom:
- mrzim utorke. stvarno, sve loše što mi se ikad u životu dogodilo, dogodilo se u utorak. zato u utorak ne počinjem ama baš ništa, nikad nisam izašla na prvi dejt u utorak, ako bi mi ispit padao u utorak, odgodila bih ga, a isto vrijedi i za razgovore za posao. neko sam vrijeme na kalendaru sve utorke iskrižala, a prijatelji su imali naputak da se o tom danu govori kao o prvoj srijedi. mislim, kad čovjek bolje pogleda, utorak je totalno nemaštovit dan. ponedjeljak je dan kad kao nešto počinje, ideš na posao, ovo ono, srijeda je kao sredina tjedna, četvrtak je dan prije petka kad si misliš "samo još jedan dan pa vikend", subota je dan za plac kod nas almost-sredovječnih/žena/majki/domaćica, nedjelja je dan za forenzičare, autopsiju, milijunaša i eventualni ručak sos roditelji, a koji je vrag utorak? jedino kaj je u rangu s utorkom je subota popodne, dio dana koji je bez identiuteta, nema nikog u gradu, klinci se još ne spremaju za izlazak i jedino kaj, čini se, svi rade subotom od 3 do 7 navečer je da spremaju ko mahniti po kući. utorak je greška u matrici, dan koji je čisti višak, to ne bi smjelo postojati, biliv ju mi. a ja sam, okrutne li sudbine, rođena u prvim minutama tog dana.
- mrzim ručnike. imam blentavu naviku da se okupam i onda potpuno bosa i mokra hodam po stanu dok si ne nađem robu. s obzirom da ta navika žešće nervira svakog tko samnom živi ili privremeno dijeli sobu i sanitarni čvor, u zadnje vrijeme imam dodatak navici: svaki se put kad istrčim mokra iz kupaone sjetim da nije ok močit stan, pa se vratim u kupaonu po krpu te jednako mokra brišem za sobom. dobra stvar je da to uvijek od srca nasmije RD-a.
- mrzim kišobrane. toliko ih mrzim da nemam niti jednog jedinog u posjedu. to je vražji izum, uvjeravam vas. em se ne daju otvorit kad ih trebaš, em ti ih vjetar izokrene pa pokisneš, em sto milijuna posto postoje mali zeleni patuljci koji ih skrivaju u trenutku kad ih očajnički trebaš. kiša je super, kišobrani sucks.
- novčanik nosim samo zato što mi ga je RD poklonio i što sam mu se svečano zaklela da ću ga nosit. novac međutoa nosim u džepu hlača.
- u principu nikad nemam ključeve, što izluđuje RD-a. uvijek vodimo jedan te isti razgovor: pa di su ti ključevi-ne znam-kak ne znaš-a negdje su-pa gdje negdje-akajjaznam, u torbi možda-pa daj ih nosi-budem-lažeš-aha. nemam nikakav razlog zašto ne nosim ključeve, jednostavno to ne radim.
- sat nosim na desnoj ruci zato kaj mi je to logično jer desnom rukom pišem. tak ak me ikad upoznate, nemojte mi pliz govorit da mi je sat naopako.
- mrzim spiralne štenge. to je čisti horor kojeg je netko smislio da mene iznervira. s liftovima recimo nemam problema, ali spiralne štenge... dajte mi radije raspadnute ljestve iznad provalije.
- kad hodam po cesti, pokušavam ne nagazit crtu. tako ako ikad vidite ženu koja čudno skakuće po cesti, to sam ja. nisam slaboumna, samo imam krletku s ćukom u glavi koji povremeno počne lepetat krilima. to je izvan moje kontrole.
- mrzim kupovat četkicu za zube jer nikad ne znam kaj da odaberem u toj pregolemoj količini četaka koje glancaju paradajze i štajaznamštasvene, pa mi ih kupuje RD. mislim da svaki put kad se približim polici sa četkicama doživim napad panike tektonskih razmjera.
- uvijek spavam sa stopalima izvan deke, makar vani bilo minus trilijun. a inače sam zimogrozna, pače alergična na hladnoću. zabavlja me što jednako spava moj sin.
- ovisna sam o coli, kavi i cedevita bombonima. i cigaretama, naravno, al to više ni ne spominjem. (btw novu sagu o mom prestanku pušenja čitajte od 1.8.)
- ljudima proizvoljno dajem imena. nije da ne pamtim, jer pamtim. ali uvijek zaključim da čovjeku neko drugo ime paše bolje od onog koje su mu dali roditelji. recimo, moja kolegica se ne zove barbara, ali ja sam je tako prozvala jer joj jebeno paše. baš ima nešto od barbare u sebi, iako ne poznajem baš puno barbara.
- nisam klaustrofobična, ali napadaje klaustrofobije redovito imam na katamaranima.
eto, to je sve čeg se zasad mogu sjetiti.
|
- 23:50 -
Komentiraj (44) -
Printaj -
#
09.07.2006., nedjelja
pamtim samo sretne dane
Od svojeg djetinjstva pamtim jednu boju i jedan zvuk.
Boja je srebrna jer su srebrni listovi biljaka koje rastu uz ogradu moje kuće, uz more, srebrni listovi ljepljivi pod prstima. Srebrno je i more, izjutra, kad znaš da se sprema oluja i kada će uskoro trebati zatvoriti škune, kažu mještani. Šalaporke, kaže moj djed. Oluje na moru doista srebrne - obični su dani blještavi, zlatni, zeleni, a oni dani kad dolazi oluja započnu tiho. Oluje u mjestu u kojem sam odrasla dolaze naglo: bacaju brodice na obalu, dižu stabla u zrak, bacaju more u moje dvorište. I prolaze jednako naglo: grmljavina još tutnji u daljini kad svi počinju izlaziti na obalu, gledati u nebo, vrtjeti vrhovima stopala rupe u tamnocrvenoj zemlji.
Pamtim i zvuk vlaka koji je prolazio pored moje kuće, kraj mora. Svaki bi dan prepolovio na pola, taj vlak koji je dolazio iz Zagreba i sirenom se javljao u prolasku, zvuk koji bi označio kraj obaveznog poslijepodnevnog drijemanja i izmamio nas na obalu. Bilo nam je najstrože zabranjeno popeti se na onu betonsku konstrukciju koja vlakovima služi za zaustavljanje, na onog bika koji, da nam nije bio zabranjen, uopće ne bi bio zanimljiv...
Postoje ljudi koji ti u život uđu kao anđeli. Kažu ti da si premalen da bi pamtio, da bi se sjećao osmijeha, zagrljaja, šaputavog bakina pjevušenja uvečer. Ali pamtiš, jednako kao što pamtiš svaku sitnicu onog ljeta, kada je umrla. Tako pamtim naslovnicu knjige koju je čitala tog ljeta, knjige tamnoljubičastih korica, s dva dlana na naslovnici: jedan bijeli, drugi šaren. Pamtim i da me užasno plašila ta knjiga - izvana je izgledala prijeteće, kao smrt. Godinama poslije, dok smo čučali u skloništima, pronašla sam tu knjigu - posljednje što je pročitala moja baka, žena s milijun knjiga, bila je Hesseova Siddartha. Pamtim i njezin posljednji pozdrav, dok je ulazila u auto koji će je odvesti u zadarsku bolnicu. Zastala je na ogradi i zagrlila me i namignula.
Postoje ljudi koji ti u životu ostanu kratko, ali ti ga napune za ostatak života, utisnu se u njega, u to tvoje srce, prošire ga nekako - ako je to uopće moguće. Postoje ljudi koji ti pomognu da preživiš, zadrže te ovdje kad ničeg drugog nema, budu ona ruka koja nekako razmakne mrak, ma kako to patetično zvučalo. Od malena vjerujem u tu neku ruku, u to nešto što osjetiš na ramenu, da te nosi, pridržava, gura. Moja se ruka prikazuje u srebru, u srebrnom miru prije oluje, u srebrnom lišću, ljepljivom i oporom pod prstima, u vrisku vlaka koji lomi dan napola.
Možda neke stvari preskoče generacije. Kažu mi da joj sličim. Pokazuju mi slike i govore, gle, imate isti osmijeh. Moj djed je znao reći da imamo istu šašavu naviku, zapiljiti se u neku točku, bez treptaja, biti tu, a u stvari... Da ne znam bolje, rekao bih da si njezina, govorio mi je. Njegov prijatelj, stari Simo koji je hodao uz pomoć štapa i svakog poslijepodneva zvao djeda s ograde, iako je znao ući, ali eto, to su bili njihovi rituali, on ga doziva, a djed ga u šali kao tjera, a onda nudi rakijom i smokvama, zvao me njezinim imenom. Jelo, viknuo bi. Nedo, zvao me.
Možda su neke njezine ludosti nekako prešle na mene.
Pobjegla je sa sela u grad, veliki, a zapravo provincijski grad, selo u malom. Pokupila je neke ideale, sloboda, jednakost, bratstvo. Pa je došao rat. Radila je kao kurir, pričala kroz smijeh kako je grad upoznala bježeći iz njega, tražeći načine da je ne uhapse i ne pošalju nekamo u logor iz kojeg se ne izlazi. I ta je priča romantična sve do trenutka kada joj obitelj završava u jednome od logora. Kriva si, rekli su joj preživjeli poslije. Oni su mrtvi zbog tebe.
Rat je prošao, baka je preživjela. Rekli su joj da je heroj. Dali su joj stan, ogroman, u središtu istog onog velikog grada u kojeg se zaljubila kao djevojka. Odbila je - nisam se za to borila, i otišla u podrumski sobičak. Djed je kasnije pričao da se polomio ne bi li joj objasnio kako veći stan ne znači izdaju ideala. I da pusti ideale sada, kad ima djecu. I da se bori malo za sebe. Nije, nikada.
Tog ljeta, prije nego je umrla, djed je u dvorištu našao zmiju. Veliku, crnu, užasnu zmiju, sklupčanu ispod automobila. Ubio ju je nekakvom letvom, uz pomoć susjeda.
Žene sa sela - a moja je kuća kraj mora bila u jednome selu - odmah su ga napale. Nije to smio, rekle su, to je zmija čuvarica, izašla je otjerati smrt. Praznovjerne babe, rekao je moj djed.
I tog je ljeta posljednji puta mahnula s ograde.
Koji sat kasnije, tata je zvao bolnicu. Iako sam, kažu, premala da pamtim, sjećam se da nije rekao ništa. Šutio je držeći slušalicu u rukama, šutio je nakon što je spustio telefon, šutio je nakon što su svi oko njega počeli plakati. Ne sjećam se da je on ikada zaplakao - ikada do puno godina kasnije, kad mi je, nakon što sam ga satima gnjavila pitanjima, rekao da je znao da umire onog trenutka kad je vidio da je odnose na bolničkim nosilima.
Smiješila se, rekao je. Stvarno, ona se smiješila. I znao sam.
Djed je umro puno godina kasnije.
Ponekad mi ušeta u sobu, srebran i miran, s onim svojim vragolastim osmijehom i stavi mi ruku na rame. Ponekad ga ugledam, njegov odraz u nekoj rijeci, njegov pogled mi ponekad dopluta sa sjenkama na zidu sobe.
Baka je znala reći da pamti samo sretne dane.
Kad si se ti rodila, rekla je, bila sam sigurna da sam te već negdje vidjela.
Rodila sam se u ponoć, a tata mi je pričao da ga je tog dana, baš u ponoć, probudio dječji plač.
Kad si bila mala, ponekad mi priča mama, razgovarala si s anđelima. Znam da ti to zvuči ludo, ali stvarno si pričala s njima, pričala bi cijele noći.
Nakon što je baka umrla, odveli su me na njezin grob. Imala sam 5 godina, bila sam tamo prvi puta.
Tata i ja smo te gledali kako si jurnula, otrgnula si nam se iz ruku i potrčala na njezin grob, ravno na njezin grob. A nikad nisi bila tamo, možeš li vjerovati?, ponekad mi priča mama. I zamisli, došla si tamo, sjela i rekla, ej, još spavaš?
Od svojeg djetinjstva pamtim kuću pored mora. Pamtim oblake koji su izgledali kao zmajevi, vitezovi, dvorci, vještice i galije. Pamtim njezin osmijeh, pamtim sve šašave djedove dnevne rituale, pamtim kakav je osjećaj hodati bos po kamenju i kako su oni listovi ljepljivi pod prstima...
|
- 14:08 -
Komentiraj (19) -
Printaj -
#
07.07.2006., petak
just another false alarm...
Da, bila sam na Morriseyju. Neću pisati kako je bilo, vjerujem da ima mnogo drugih koji će to učiniti umjesto mene.
Ova je večer bila jedinstvena, posebna, i da, vjerojatno me, kao što kaže moja frendica temeljito oprala nostalgija, ali ljudi moji, prije nekih 10, ok prije nekih 12-13-14 godina, ja bih bila dala sve, vitalne organe, dušu, sve, samo da je NETKO došao. bilo tko. Cave, recimo. Morrisey, recimo. Prodigy, recimo. Mi smo bili i jesmo temeljito sjebana generacija: kad smo mi trebali početi izlaziti, desio se rat. Nitko nije dolazio. Azra je bila prošlost. Mizar je bio prošlost. Svi dobri bendovi nisu dolazili, osim Cartera the unstoppable sex machinea, ako ih se itko sjeća još. Mi bismo tada dali sve da smo samo koju godinicu stariji, da smo ih mogli doživjeti, skakati na njihovim koncertima, da smo mogli slušati Pixiese kad su bili u Zagrebu, ili Bowiea recimo. Ili Ramonese. Možda bi onda Šalata bila krcata, jer danas nije bila. Možda ekipa ne bi bila toliko kazališna...
Imala sam 15 kad sam upisala prvi srednje, saznala da mi je prek puta škole Kulušić i taman se spremala u ofanzivu, uvjerena kako će pravi koncerti tek sada doći, kad je sve prestalo. U tih par mjeseci ničega, domovinskih pjesama u skloništu, mi smo mislili da je glazbi kraj. Kao, sve što valja je gotovo. Brzo će se pokazati da tome nije tako, ali objasni ti to klincu od 15 godina, koji svakog dana gleda grafit "Mizar" na Savskoj, od starije ekipe sluša priče o legendarnim koncertima, ovome ili onome, a sam ne može nikamo. Mi smo kao klinci imali jednu kazetu KUD Idijota, recimo, i presnimavali je ko mutavi. Tko danas sjedi satima pored radija i čeka stvar, svoju stvar da si je snimi na kazetu koju će poslije presnimiti još 15 ljudi? Znate kako je zvučao Nirvanin Bleach kojeg sam dobila da si presnimim? Jedva se čulo jer sam dobila snimku snimkine snimke s radija. Tko se danas uopće bavi snimanjem kazeta za frendove, ili prženjem kompilacijskih CD-ova?
U neke se stvari zaljubiš valjda odmah ili nikad.
Recimo, Morrisey. Otkrila sam ga prilično kasno, jer sam otkrivala Prodigy (njihov Music for the jilted generation po meni je jedan od najboljih albuma ikad, i više ga nemam jer sam ga izgubila u nekoj selidbi, pa ako bi netko bio dobar...), i Pepperse i Nirvanu i štojaznamštosvene. Svaki od tih bendova, naravno, bio je samo ulaznica u nekakav novi svijet: recimo, Pepperse sam zavoljela čim sam čula prvi put Give it away i brzinski nabavila sve od ranije. Preko Nirvane sam nekak došla do Iggy Popa pa Clasha i kajjaznam što je sve slijedilo poslije - imajte na umu da sam imala 15. Morriseyja sam otkrila preko frendice, čiji je dečko jednu gadnu svađu ili prekid izgladio tako što joj je tutnuo pjesmu Smithsa, Reel around the fountain. Divno bi bilo sada svaki nesporazum izgladiti pjesmom...
Sjećanje ima svoju kronologiju stvari, a ja događaje pamtim po pjesmama.
Odrasla sam uz oca koji je samnom počeo pričati tek kad sam otkrila Dylana, a on je njegov najveći fan ikad. Dylan je bio ulaznica, prva vrata i danas ga volim iako pjeva kao mačka koju netko u pećini poteže za rep i mlati nogom u isto vrijeme.
Peppersi su prva odrasla ljubav i imam sve albume.
Einsturzende Neubauten mi je lik na cvjetnom uvalio, nikad ih nisam voljela, al sam ih bome poštovala.
Give it away mi svira na mobu, sweet child in time je moja priča o jednoj ljetnoj ljubavi, zbog mizara me stari na putu do rijeke htio bacit iz auta, oko cavea sam vodila nebrojene filozofske rasprave na temu može li mu se oprostiti sve nakon Boatman's calla i kako čovjek koji je napisao Let love in (album!) može danas pisati ovaj džubar, i kako je moguće da duet PJ Harvey i njega umjesto nuklearne eksplozije bude ova unjkava uspavanka...
I onda se vraćamo na Morriseyja, mislim pričamo o liku koji pjeva da je oprostio isusu.
Znam da pišem nepovezano. Ali meni glazba znači sve, ne mogu ni početi opisivati taj osjećaj čiste radosti, odnekud iz nogu, iz peta, iz svakog atoma tijela, dok stojiš pred stejdžom i mantraš da otpjeva pjesmu koja tebi znači sve. Željela sam Bigmoutha danas, jer je jeben uživo, ali više There is a light that never goes out, isto kao što si od Walkaboutsa uvijek želim stvar koju nikad ne sviraju na koncertima... Nije otpjevao ni jednu od te dvije, ali eto, nisam se nadala čuti Panic...
Ak me ikad pustite doma, prvo kaj bum napravila je da vam prekopam cedeje. Jer ja fašistički mislim da odabir glazbe užasno puno govori o osobi. Recimo, sviđa mi se kad netko ima sve albume od nekog, makar taj netko bio Hootie and the blowfish. Bar znaš onda da ne radi stvari s pol herca, s pol force, s pol da ne velim čega.
Sad idem spavat. A ovo ću si pustiti za laku noć, jer je ovo s vremenom postala nekako moja pjesma.
It's time the tale were told
Of how you took a child
And you made him old
It's time the tale were told
Of how you took a child
And you made him old
You made him old
Reel around the fountain
Slap me on the patio
I'll take it now
Oh ...
Fifteen minutes with you
Well, I wouldn't say no
People said that you were virtually dead
And they were so wrong
Fifteen minutes with you
Oh, I wouldn't say no
People said that you were easily led
And they were half-right
They ... oh, they were half-right, oh
It's time the tale were told
Of how you took a child
And you made him old
It's time that the tale were told
Of how you took a child
And you made him old
You made him old
Reel around the fountain
Slap me on the patio
I'll take it now
Oh ...
Fifteen minutes with you
Well, I wouldn't say no
Oh, people see no worth in you
Oh, but I do.
Fifteen minutes with you
Oh, I wouldn't say no
Oh, people see no worth in you
I do
I ... oh, I do
I dreamt about you last night
And I fell out of bed twice
You can pin and mount me like a butterfly
But "take me to the haven of your bed"
Was something that you never said
Two lumps, please
You're the bee's knees
But so am I
Meet me at the fountain
Shove me on the patio
I'll take it slowly
Oh ...
|
- 08:12 -
Komentiraj (11) -
Printaj -
#
02.07.2006., nedjelja
prikaze
Otišli su mi dečki na more. Sami. I ja sam sad sama doma. S pesom to jest. Prvu noć još nisu ni otišli kad nam je crkla struja. Skroz. Nekako sam uvjerila dragog da nije bed, nek samo on mirno putuje, snaći ću se ja i to. Pa sam sjela sama u mračnu kuhinju i razmišljala da zapalim svijeću. Onda sam se sjetila da se radi o meni i da osoba poput mene ne bi smjela palit ništa u potpunom mraku jer postoji opravdana mogućnost da zapalim pola Samobora i odustala od te ideje. Onda sam zaključala vrata. Pa sam se zabrinula što ako se recimo zapalim u kuhinji - a treba mi 5 minuta najmanje (i to dok sam mirna, a ne dok, recimo, bježim od požara) da otvorim ova naša protuprovalna vrata. Kako ću van? Izgorjet ću u kuhinji! Dakle, nećemo zaključat vrata. A što ako zaspem a netko mi provali u stan? I zatekne me u gaćama? Možda bolje da ipak zaključam vrata.
Nisam tu našla pravo rješenje pa sam sjela i zapalila pljugu jopet. Da dovučem stol do vrata? Možda bih onda ipak čula da mi netko provaljuje?
Znate, biti sam u mračnom stanu uopće nije fora. Uvijek se sjetim jebenih hororaca koje sam gutala ko klinka i sad trebam ustat i otić pišat u wc u kojem nema svjetla, a u glavi mi se vrti neka spooky muzika i odmah si zamislim tu scenu u nekom Carpenterovu filmu dok publika u kinu urliče "Ne idi na zahod! Ne otvaraj vrata!"
E a onda sam se sjetila i Bele Lugosija i jednog filma o Drakuli kojeg sam gledala kao klinka, zapravo se ne sjećam filma nego jedne scene: žena se skriva u sobi, a pred vratima je ta-da-da-dam Drakula glavom! A kaj ak mi uđe kroz prozor? I napravi od mene vampira? Što uopće jedu vampirice? Valjda ne ganjaju mlade djevice? Možda mlade djevce? I kako to funkcionira uopće? Zaboravila sam već u što se sve vampiri mogu pretvoriti: tamo u onom Drakuli s onom jebačkom rečenicom koju samo Gary Psihopat Oldman može uvjerljivo izgovoriti [I have crossed oceans of time to find you, my love] s onim svojim promuklim glasom, Drakula Wynoni dođe kao zelena maglica, al bome bude i nekakva nelijepa zvijer kad napadne onu crvenokosu hofirušu. Ja bi rado bila vampirica, mislim ako bih mogla biti ženski ekvivalent Garyju Oldmanu ne bih imala ništa protiv. Zapravo, ja bih rado bila Siouxie Sioux s onim svojim profilom kao da ga je netko dijamantnim nožem izrezao iz leda, s tom šminkom i s onom njenom anoreksičnom linijom. Kad bolje razmislim, uz vampirsku prehranu odmah bi postigla svoju idealnu liniju (čitaj: 20 kg s krevetom). Jedino me jebe to kaj ja baš ne volim blijedu put, dapače dičim se svojom ciganskom kožom, a nekako mi je mutno ostalo u sjećanju da je vampirima sunčanje big no-no.
A može biti i gore. Recimo, da me u zahodu zaskoči vukodlak. Ok, možda ne u zahodu, mali mi je prozor pa se ne bi neko takvo stvorenje moglo provući, ali u sobi svakako. I mislim da ne bih baš bila sretna da me pretvori u vukodlaka. Doduše, Jack Nicholson je ispao sasvim ok, al kajjaznam, nisam baš jako temeljito žensko, brijem da bi mi stalna depilacija bila veliki problem.
Sad, vama se možda sve ovo čini bezveze, ali tu gdje ja živim stalno obavljaju nekakve egzorcizme, ima ekipe koja vjeruje da se tu blizu otvaraju prolazi između dimenzija i moj strah je sasvim opravdan, biliv ju mi. A kaj ak je moja zgrada sagrađena na starom indijanskom groblju? Pa mi televizor počne pričati? Ili me opsjednu duhovi pa popizdim i počnem ko Jason ubijat iz prikrajka?
I tako sam ja sjedila i pušila i pušila i sjedila i strahovala pa opet pušila i na kraju nazvala mamu i otišla spavat k njoj. Pa da vidim tog zloduha koji bi se drznuo njoj po kući radit zulum, a da ga ona ne torpedira ravno u oganj pakleni...
|
- 18:25 -
Komentiraj (17) -
Printaj -
#
|
