Da, bila sam na Morriseyju. Neću pisati kako je bilo, vjerujem da ima mnogo drugih koji će to učiniti umjesto mene.
Ova je večer bila jedinstvena, posebna, i da, vjerojatno me, kao što kaže moja frendica temeljito oprala nostalgija, ali ljudi moji, prije nekih 10, ok prije nekih 12-13-14 godina, ja bih bila dala sve, vitalne organe, dušu, sve, samo da je NETKO došao. bilo tko. Cave, recimo. Morrisey, recimo. Prodigy, recimo. Mi smo bili i jesmo temeljito sjebana generacija: kad smo mi trebali početi izlaziti, desio se rat. Nitko nije dolazio. Azra je bila prošlost. Mizar je bio prošlost. Svi dobri bendovi nisu dolazili, osim Cartera the unstoppable sex machinea, ako ih se itko sjeća još. Mi bismo tada dali sve da smo samo koju godinicu stariji, da smo ih mogli doživjeti, skakati na njihovim koncertima, da smo mogli slušati Pixiese kad su bili u Zagrebu, ili Bowiea recimo. Ili Ramonese. Možda bi onda Šalata bila krcata, jer danas nije bila. Možda ekipa ne bi bila toliko kazališna...
Imala sam 15 kad sam upisala prvi srednje, saznala da mi je prek puta škole Kulušić i taman se spremala u ofanzivu, uvjerena kako će pravi koncerti tek sada doći, kad je sve prestalo. U tih par mjeseci ničega, domovinskih pjesama u skloništu, mi smo mislili da je glazbi kraj. Kao, sve što valja je gotovo. Brzo će se pokazati da tome nije tako, ali objasni ti to klincu od 15 godina, koji svakog dana gleda grafit "Mizar" na Savskoj, od starije ekipe sluša priče o legendarnim koncertima, ovome ili onome, a sam ne može nikamo. Mi smo kao klinci imali jednu kazetu KUD Idijota, recimo, i presnimavali je ko mutavi. Tko danas sjedi satima pored radija i čeka stvar, svoju stvar da si je snimi na kazetu koju će poslije presnimiti još 15 ljudi? Znate kako je zvučao Nirvanin Bleach kojeg sam dobila da si presnimim? Jedva se čulo jer sam dobila snimku snimkine snimke s radija. Tko se danas uopće bavi snimanjem kazeta za frendove, ili prženjem kompilacijskih CD-ova?
U neke se stvari zaljubiš valjda odmah ili nikad.
Recimo, Morrisey. Otkrila sam ga prilično kasno, jer sam otkrivala Prodigy (njihov Music for the jilted generation po meni je jedan od najboljih albuma ikad, i više ga nemam jer sam ga izgubila u nekoj selidbi, pa ako bi netko bio dobar...), i Pepperse i Nirvanu i štojaznamštosvene. Svaki od tih bendova, naravno, bio je samo ulaznica u nekakav novi svijet: recimo, Pepperse sam zavoljela čim sam čula prvi put Give it away i brzinski nabavila sve od ranije. Preko Nirvane sam nekak došla do Iggy Popa pa Clasha i kajjaznam što je sve slijedilo poslije - imajte na umu da sam imala 15. Morriseyja sam otkrila preko frendice, čiji je dečko jednu gadnu svađu ili prekid izgladio tako što joj je tutnuo pjesmu Smithsa, Reel around the fountain. Divno bi bilo sada svaki nesporazum izgladiti pjesmom...
Sjećanje ima svoju kronologiju stvari, a ja događaje pamtim po pjesmama.
Odrasla sam uz oca koji je samnom počeo pričati tek kad sam otkrila Dylana, a on je njegov najveći fan ikad. Dylan je bio ulaznica, prva vrata i danas ga volim iako pjeva kao mačka koju netko u pećini poteže za rep i mlati nogom u isto vrijeme.
Peppersi su prva odrasla ljubav i imam sve albume.
Einsturzende Neubauten mi je lik na cvjetnom uvalio, nikad ih nisam voljela, al sam ih bome poštovala.
Give it away mi svira na mobu, sweet child in time je moja priča o jednoj ljetnoj ljubavi, zbog mizara me stari na putu do rijeke htio bacit iz auta, oko cavea sam vodila nebrojene filozofske rasprave na temu može li mu se oprostiti sve nakon Boatman's calla i kako čovjek koji je napisao Let love in (album!) može danas pisati ovaj džubar, i kako je moguće da duet PJ Harvey i njega umjesto nuklearne eksplozije bude ova unjkava uspavanka...
I onda se vraćamo na Morriseyja, mislim pričamo o liku koji pjeva da je oprostio isusu.
Znam da pišem nepovezano. Ali meni glazba znači sve, ne mogu ni početi opisivati taj osjećaj čiste radosti, odnekud iz nogu, iz peta, iz svakog atoma tijela, dok stojiš pred stejdžom i mantraš da otpjeva pjesmu koja tebi znači sve. Željela sam Bigmoutha danas, jer je jeben uživo, ali više There is a light that never goes out, isto kao što si od Walkaboutsa uvijek želim stvar koju nikad ne sviraju na koncertima... Nije otpjevao ni jednu od te dvije, ali eto, nisam se nadala čuti Panic...
Ak me ikad pustite doma, prvo kaj bum napravila je da vam prekopam cedeje. Jer ja fašistički mislim da odabir glazbe užasno puno govori o osobi. Recimo, sviđa mi se kad netko ima sve albume od nekog, makar taj netko bio Hootie and the blowfish. Bar znaš onda da ne radi stvari s pol herca, s pol force, s pol da ne velim čega.
Sad idem spavat. A ovo ću si pustiti za laku noć, jer je ovo s vremenom postala nekako moja pjesma.