Otišli su mi dečki na more. Sami. I ja sam sad sama doma. S pesom to jest. Prvu noć još nisu ni otišli kad nam je crkla struja. Skroz. Nekako sam uvjerila dragog da nije bed, nek samo on mirno putuje, snaći ću se ja i to. Pa sam sjela sama u mračnu kuhinju i razmišljala da zapalim svijeću. Onda sam se sjetila da se radi o meni i da osoba poput mene ne bi smjela palit ništa u potpunom mraku jer postoji opravdana mogućnost da zapalim pola Samobora i odustala od te ideje. Onda sam zaključala vrata. Pa sam se zabrinula što ako se recimo zapalim u kuhinji - a treba mi 5 minuta najmanje (i to dok sam mirna, a ne dok, recimo, bježim od požara) da otvorim ova naša protuprovalna vrata. Kako ću van? Izgorjet ću u kuhinji! Dakle, nećemo zaključat vrata. A što ako zaspem a netko mi provali u stan? I zatekne me u gaćama? Možda bolje da ipak zaključam vrata.
Nisam tu našla pravo rješenje pa sam sjela i zapalila pljugu jopet. Da dovučem stol do vrata? Možda bih onda ipak čula da mi netko provaljuje?
Znate, biti sam u mračnom stanu uopće nije fora. Uvijek se sjetim jebenih hororaca koje sam gutala ko klinka i sad trebam ustat i otić pišat u wc u kojem nema svjetla, a u glavi mi se vrti neka spooky muzika i odmah si zamislim tu scenu u nekom Carpenterovu filmu dok publika u kinu urliče "Ne idi na zahod! Ne otvaraj vrata!"
E a onda sam se sjetila i Bele Lugosija i jednog filma o Drakuli kojeg sam gledala kao klinka, zapravo se ne sjećam filma nego jedne scene: žena se skriva u sobi, a pred vratima je ta-da-da-dam Drakula glavom! A kaj ak mi uđe kroz prozor? I napravi od mene vampira? Što uopće jedu vampirice? Valjda ne ganjaju mlade djevice? Možda mlade djevce? I kako to funkcionira uopće? Zaboravila sam već u što se sve vampiri mogu pretvoriti: tamo u onom Drakuli s onom jebačkom rečenicom koju samo Gary Psihopat Oldman može uvjerljivo izgovoriti [I have crossed oceans of time to find you, my love] s onim svojim promuklim glasom, Drakula Wynoni dođe kao zelena maglica, al bome bude i nekakva nelijepa zvijer kad napadne onu crvenokosu hofirušu. Ja bi rado bila vampirica, mislim ako bih mogla biti ženski ekvivalent Garyju Oldmanu ne bih imala ništa protiv. Zapravo, ja bih rado bila Siouxie Sioux s onim svojim profilom kao da ga je netko dijamantnim nožem izrezao iz leda, s tom šminkom i s onom njenom anoreksičnom linijom. Kad bolje razmislim, uz vampirsku prehranu odmah bi postigla svoju idealnu liniju (čitaj: 20 kg s krevetom). Jedino me jebe to kaj ja baš ne volim blijedu put, dapače dičim se svojom ciganskom kožom, a nekako mi je mutno ostalo u sjećanju da je vampirima sunčanje big no-no.
A može biti i gore. Recimo, da me u zahodu zaskoči vukodlak. Ok, možda ne u zahodu, mali mi je prozor pa se ne bi neko takvo stvorenje moglo provući, ali u sobi svakako. I mislim da ne bih baš bila sretna da me pretvori u vukodlaka. Doduše, Jack Nicholson je ispao sasvim ok, al kajjaznam, nisam baš jako temeljito žensko, brijem da bi mi stalna depilacija bila veliki problem.
Sad, vama se možda sve ovo čini bezveze, ali tu gdje ja živim stalno obavljaju nekakve egzorcizme, ima ekipe koja vjeruje da se tu blizu otvaraju prolazi između dimenzija i moj strah je sasvim opravdan, biliv ju mi. A kaj ak je moja zgrada sagrađena na starom indijanskom groblju? Pa mi televizor počne pričati? Ili me opsjednu duhovi pa popizdim i počnem ko Jason ubijat iz prikrajka?
I tako sam ja sjedila i pušila i pušila i sjedila i strahovala pa opet pušila i na kraju nazvala mamu i otišla spavat k njoj. Pa da vidim tog zloduha koji bi se drznuo njoj po kući radit zulum, a da ga ona ne torpedira ravno u oganj pakleni...
|