SARAJA AZRA

Bila sam jučer na ukopu djeda moje drage prijateljice, na malom primorskom mjesnom groblju pokraj mora. Sunce je još bilo visoko na nebu,a od njegove vreline je na mediteran mirisalo more... zapitah se kakav li je dan bio kada se taj dragi čovjek rodio, da li je sijalo sunce - kao sada ili kiša padala.....na ispraćaju mu je pjevala klapa - po posljednji put, žene u dugim, svečanim crnim haljinama a iza njih blještavi odsjaj sunca na moru....pjesma pa tišina, baš kao rođenje i smrt
........................................................................................................................
pokoj mu duši
i svijetlost vječna
svjetlila njemu
amen

"Svi su cvjetovi budućnosti u sjemenu sadašnjosti, a dragi moji pošto su i najljepši cvjetovi lijepi tek neko vrijeme nikad ne zaboravljajte SADA zaljevati svoj vrt dobim za sutra jer samo ćete tako uvijek imati raznobojnog i mirisnog cvijeća

dragi moji, kada u ljudima počnete sve manje zamjećivati dobro, a sve više se uzrujavati lošim , bez obzira na razloge, sjetite se ove narodne "Što je čovjek mudriji i bolji, više zamjećuje dobro u ljudima", a sigurna sam da mnogi žele biti mudri i dobri i zato se uvijek iznova trudite naći onu iskru dobroga u ljudima i stvarima koji su Vam blizu, pa čak i onda kad je na prvi pogled ne vidite ne okrećite glavu gledajte ih i dalje i pružite priliku i sebi i njima

dragi moji blogeri
ima jedan događaj koji mi često navire iz sjećanja u misli i kada u njih ne može prići - tada podmuklo upliva u san
nije to događaj to je u stvari osjećaj povezan uz događaj -
događaj je prvi "zbiljski" pucanj koji sam čula sa brda povrh grada i osjećaj nevjerice-straha-nemoći-ljutnje-očaja-nevjerice...... bila sam ODMAH TAD bolno svjesna da moj život od tog trena nije i nikada više neće biti isti...........međutim vjerovala sam u svoj sretan USUD u dobar ishod u DANAS, zašto ovo pišem, jednostavno zato što još i danas ima jutara u kojima se budim s tim teškim osjećajem nevjerice-straha-nemoći-ljutnje-očaja-nevjerice....i bogu hvala na mojoj djeci na obitelji jer istog trena moje misli se vrate u SADA i osmijeh mi sam spontano obasja lice pa usudim se čak i reći da vjera me moja spasila

Dragi moji, uvijek imajte na umu da je
"Priroda kiše uvijek ista, pa ipak od nje raste trnje u pustinji i cvijeće u bašti."
pa tako i sve uz i unutar Vas samih može iznjedriti različite osjećaje od onih lijepih i mirnih do nemirnih...možda i ne slutite koliko od Vaše kiše može izrasti ruža...može dragi moji samo morate u ruže vjerovati...i oprezno ih brati da zaobiđete trnje da zaobiđete tmurne misli

Znam ja, dragi moji, da svatko od Vas, vrlo brzo, može se reći u roku ODMAH može pronaći mnoštvo toga, što mu unosi nemir u dušu, može i ja to ne poričem dragi moji ali ipak unatoč tomu vrijedi prihvatiti i voljeti svoj život baš takav kakav je SADA jer kao što jednom napisa "veliki" Neruda
"Ne jadikuj mnogo nad sitnim bolovima, jer bi sudbina mogla početi da te liječi - krupnim."