dragi moji blogeri
ima jedan događaj koji mi često navire iz sjećanja u misli i kada u njih ne može prići - tada podmuklo upliva u san
nije to događaj to je u stvari osjećaj povezan uz događaj -
događaj je prvi "zbiljski" pucanj koji sam čula sa brda povrh grada i osjećaj nevjerice-straha-nemoći-ljutnje-očaja-nevjerice...... bila sam ODMAH TAD bolno svjesna da moj život od tog trena nije i nikada više neće biti isti...........međutim vjerovala sam u svoj sretan USUD u dobar ishod u DANAS, zašto ovo pišem, jednostavno zato što još i danas ima jutara u kojima se budim s tim teškim osjećajem nevjerice-straha-nemoći-ljutnje-očaja-nevjerice....i bogu hvala na mojoj djeci na obitelji jer istog trena moje misli se vrate u SADA i osmijeh mi sam spontano obasja lice pa usudim se čak i reći da vjera me moja spasila
Post je objavljen 15.05.2009. u 10:14 sati.