SARAJA AZRA

radi vijesti iz Južne Osetije sjetih se jedne od dražih mi pjesama nenadmašnog Ive Andrića, vjerovatno ste ju nekada već isčitali, ali evo ipak da Vas podsjetim na nju, pjesma je to koja je opisivala stanje moga izbjegličkog duha u periodu od 1992-1994,

Tama

Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?
I .A.
a onda sam se 1995 sabrala (zbrojila) i odlučila krenuti dalje, s vjerom u danas i sutra shvativši kako to Andrić reče da je mnogo toga moga s ratom jednostavno POTONULO ali da ima još puno toga čemu se vrijedi radovati jer mnoge su bitne stvari ipak ostale na površini

Potonulo

Neki glas, miris neki i jedna lijepa zvijezda ne
mogu, noćas, da dignu iz moje dubine sve što je
bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lijepi
konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
Ne drže konci. U dubini svojoj osećam tegobu
mrtvog Lanjskog i žalost zaborava.
Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
zaboravih značenje svega.
Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.
I.A.