SARAJA AZRA

SELMA

Kasne osamdesete, godine su mojih prvih izlazaka..u to vrijeme u tom gradu imali smo nekoliko kafića, a današnjim rječnikom rečeno SELMA je bila in - okupljalište ..... Bila je smještena u starom gradu-čaršiji i odskakala je od tradicionalne bosanske arhitekture svojim interijerom, koji je bio od mesinga i stakla...vrlo moderno i napredno za to vrijeme, a opet tako različito od svega što smo do tada vidjeli .....Činila se kao dašak zapada,...dašak Amerike kao dio nekog drugog svijeta i vremena .....i nedavno sam pitala svoju Lucu koja je bila dole...Luca radi li nam Selma... a ona meni odgovori draga moja sada ima bezbroj novih lokala i kafića ali Selme nam nema ..i nas dvije se pogledasmo nijemo jer znamo da sad neki drugi ljudi tamo žive svoje vrijeme....tako je sa Selmom ali i sa mnogim drugim malim i velikim stvarima ali isto tako u naše je živote ušlo i mnogo toga dobroga novoga i danas isčekujući Novu 2008 na svom otoku imam mnogo sada dragih mjesta koje volim i ljudi kojima vjerujem Selmi je mjesto samo u mom sjećanju ...a da sam je voljela i da mi je bila važna ...jeste... radi toga sam joj i posvetila ovaj post dragi moji
Sretna Vam Nova 2008.

danas Vam želim ispisati priču o mom kaputiću
(50%runska vuna 32%poliamid 18%kašmir), dužine je do koljena, blago zvonolikog kroja a boja mu je zagasito crvena
kupljen je u Sarajevu na MarinDvoru, sada davne 1989 godine
Prošao je on samnom moje izbjegličke dane,
bio je on na meni u mnogim važnim prigodama tijekom ovih proteklih 18 godina (na diplomskom ispitu, prvi dan na mom poslu... ) može se reći da je punoljetan to je moj sretan kaputić, danas sam ga obukla i zapravo jako mi dobro stoji....jer kad je on na meni moje su oči pune nade ...jer vjeruju da život sa sobom donosi i vedre dane i da se ma koliko ti je nekada teško vrijedi nadati jer sutra ponovno sijat će sunce i nicati će trava i neki novi dragi ljudi upoznati će tvoju a ti njihove duše na ovom našem putu života...putu koji zapravo i nema kraja.

Pokušaj se izdići
iznad svakodnevnih problema
i pogledati ih iz Božje perspektive...


nije lako ali dragi moji s takvim načinom promišljanja vi postajete bolji čovjek

jučer su mi djeca na poklon dobila
drvene vlakiće koji kao teret nose bombon-čokoladice
i mene sjećanje prenese u prošlo vrijeme putovanja vlakom
na relaciji Maglaj - Sarajevo
bila su to lijepa vremena.......
ja brucoš.... student, eh kakav je to krasan osjećaj odraslosti i mladosti ujedno
kakvih sam se ja životnih priča naslušala tako putujući,
iako putovanje traje samo dva i pol sata ....bilo je tu svega i svačega
kupei vlaka, ljudi i njihove sudbine..bilo je sretnih bilo je neki pričljivih
bilo je tu i zabrinutih i tihih ali zapravo uvijek se našlo barem dvoje troje spremnih za razgovor o svemu i svačemu
čula sam ja tako i priča o rođenju djece....o udajama i razvodima ..o preljubima o poslovima ...imanjima i svađama bilo je tu i fletra, svega je tu bilo
a ja sam to voljela promatrat....
i ponekad mi nedostaje putovanje vlakom jer na otoku vlaka nema, a nema ga ni prema Rijeci, a ni prema Zagrebu-direktno
a svako putovanje vlakom bila je priča

Ako ti je pogled stalno uperen u zemlju,
nećeš moći vidjeti sunce!

tek kad sagledaš u cjelosti svijet koji te okružuje
moći ćeš sresti sebe u sebi
i od tog dana ništa više neće biti kao prije
jer će se tad mir i nada nastaniti u tebi

kada sam bila mala moja draga majka (baka po mami) mi je govorila
dijete moje tvoja je duša dio tebe što nebu je najbliži
i kad misliš da ne možeš zamoli dušu svoju da ti pomogne, znaj da ona sve može
jer na nebu je svemoguće
.....................budite u miru sa sobom dragi moji...............
i sve će postati moguće

Kad učiniš pogrešku priznaj je,
a zatim oprosti sam sebi!

oprosti i živi život iz dana u dan iz mjeseca u godinu
oprosti sebi, oprosti drugima
...rekli bi stari...pamet u glavu...


a čini mi se prigodna i ova molitva

Gospodine,
Pomozi mi da uvijek znam cijeniti taj dar života
te da uvijek poštujem pravo na život drugih ljudi.

ovih dana je na otoku tišina
svi kao da želimo saznati razloge
dvije drage djevojčice više sa nama nema
a stari zvonik stoji nijem
ovih dana pišem samo anđeoske poruke
u nadi da će one pronaći svoj spokoj
u nadi će moji prijatelji, roditelji njihovi pronaći utjehu i mir
ovih dana je u meni praznina
kao da ne želim prihvatiti
da dvije drage djevojčice više sa nama nema
a stari zvonik stoji nijem

Dobit ćeš upravo onoliko ljubavi
koliko nesebično daruješ bližnjima.

Ostavi prošlost iza sebe,
ne gledaj predaleko u budućnost
i živi sada i ovdje.