Qutisch

koliko te ljudi mogu iznenadit... upravo sam se 2 ure dopisivala sa "bivsim" i bilo je onako ko i obicno... i onda mi se ispricao za neke stvari... to od njega stvarno nisam ocekivala... trenutno mi se u glavi vrti dosta pitanja a naravno ni na jedno nemam odgovor... uvatila me inspiracija pa evo za sve one kojima se da citati jedna mala ljubavna prica, a za sve one kojima se neda, preskocite, znam kako je to kad te oci bole od dugih postova...

imala sam 14 godina i nikad se nisam poljubila do tada. bila sam zatvorena osoba koja je malo kome virovala jer sam se previse puta opekla. moglo bi se reci da sam sama sebi bila dovoljna i nisam se tila upustati u nikakve "probleme". i onda sam za novu godinu otisla kod rodice(zapravo mi nije rodica ali nesto slicno) u jedan grad, nije vazno koji. na tulumu je bio on. obican decko, nista posebno, zapravo u pocetku me cak i zivcirao. ali stalno je radio neke gluposti i upravo te neke sitnice vrtile su mi se po glavi sljedecih dana. bez ikakvog upozorenja poslala sam mu poruku i poceli smo se dopisivati... isprva nisam nista ni ocekivala, samo daljnju zezanciju. ali ispalo je da sam ga totalno krivo protumacila. bio je iskren, osjecajan, zabavan, ma nesto skroz drugacije od svih tipova koje sam do tada upoznala. kao sto sam vec napisala nisam se cak ni poljubila do onda(ako ne brojimo boce ljubavi i slicne glupe igre...) i uvik sam to zamisljala kao nesto posebno, cak me bilo na neki nacin strah. sluzbeno kazem da svaka zenska(a vrlo vjerovatno i tip) koji kazu da se nisu bojali prvog poljupca ili sexa, seru kvake. i da bar malo skratim, izasli smo par puta, vecinom u drustvu, nekad sami, i jednu noc dok smo se dopisivali skuzili smo da se jedno drugom svidamo. do onda je vec znao puno toga o meni, znao je cega se bojim, sto zelim, ma sve. to je bio prvi put nakon dugo, dugo vrimena da sam s nekim mogla tako otvoreno pricati. sad kad razmisljam o tome mozda je i pomalo smisno kako mi je taj prvi poljuabc bio neka velika stvar, ali to je jednostavno bilo tako. i zbog toga smo "bili skupa" oko tjedan dana prije nego smo se poljubili, prvi put. sve je bilo kao u nekom ljubicu. duge setnje starim gradom po snjegu, stvari koje mi je govorio i zbog kojih sam mislila da zapravo sanjam i da se tako nesto predivno meni ne dogada. da sad ne nabrajam, neke cu stvari zadrzati za sebe... i jednog dana, napokon smo se poljubili. i stvarno kao scena iz ljubica. stari grad prekriven snjegom, stablo koje je nadvilo iznad nas, tisina i nas dvoje. dvoje klinaca koji su iskusili nesto sto ni sami nisu znali kako da opisu.ali sada znam da je to ipak bila ljubav. naravno da sam bila pre mlada da bi to znala ali malo koji od deckiju sa kojima sam hodala je kod mene izazivao tako snazan osjecaj koji sam imala tada. ali nazalost, moja prica nije zavrsila kao u ljubicima... zbog svada mojih staraca morala sam ranije u zadar. a to je izgledalo tako da su me probudili sat vrimena prije busa, i to dan nakon mog prvog poljupca. kad sam nakon svih sranja koja su mi izdogadala te godine napokon bila istinski sretna dogodilo se to... suze su mi samo pocele teci niz lice i nisam znala sto bi od sebe. tila sam se ustipnuti i shvatiti da sam sve sanjala, ali nisam. nisam se stigla ni pozdraviti s njim. bio je u nekom selu blizu grada i ni on nije moga virovati da odlazim. osjecala sam se kao da je neko iz mene izvukao svu snagu i bila sam prazna... nakon nekog vrimena on mi je javio da ga je stari dovezao u grad, ali cila rodbina od te "rodice" me pratila na bus i bilo mi je nakako bed. i to mi je bila jedna od vecih gresaka u zivotu i mislim da cu je pamtiti jos vrlo dugo. svi su mislili da sam u komi zbog staraca, ali nisu bili ni blizu. prvi put u zivotu ositila sam kako je to kad gubis nekoga koga si tek zavolio. onako istinski, nekoga kome si se prvi put u zivotu uspia potpuno otvoriti... i mislila sam da to necu moci preziviti. culi smo se svaki dan preko mobitela, satima pricali... a onda svaki drugi dan i tako kroz 3 duga miseca sve rjede i rjede. bol je pocela nestajati i nekako sam se pomirila sa svime. tu su naravno puno pomogle frendice i sestra bez kojih ne bi mogla.
proslu godinu, dvi godine nakon toga, ponovno sam bila tamo i bili smo skupa. obecala sam sebi da si nikad vise necu takvo sto dopustiti, da se necu zaljubiti niti imati ikakve osjecaje prema nekom ko mi nije blizu. ali nisam mogla protiv sebe. u tih 5, 6 dana toliko sam samu sebe uvjeravala da je to sve samo zabava i da nema osjecaja i sve je bilo savrseno... sve do rastanka... kad sam usla u stan i shvatila sto se upravo dogodilo ponovno su suze bile tu. ali uspila sam se smiriti. sve dok nisam dosla natrag u svoj grad. kad sam shvatila di sam ja, a di je on...i da nemogu protiv sebe i da su se se osjecaji unatoc svemu vratili i ostali u meni... provela sam dan placuci, a jos nekih tjedan dana bila sam tako reci neutjesna. najvise me bolilo sto mi se nije javljao. culi smo se mozda dva puta nakon sto sam otisla i sve do sad, skoro godinu dana nista. nisam htjela ni mislila da cemo "ostati skupa" ili nesto tako ali bar da se ponekad cujemo... i onda se ispricao. ispricao se... jos mi to ne ide u glavu... drago mi je. ne u smislu da ima nade da i ove godine budemo skupa, nista takvo, nego jednostavno... bilo mi je drago to od njega cuti. kao nekakvo olaksanje, nesto sto mi je trebalo da napokon predem preko svega toga.

mogu reci da mi je vratia nekakvu vjeru u ljubav jer sam je u zadnje vrime izgubila. kako se blizi nova godina razmisljala sam o sebi i shvatila da sam se samo jednom ili dva puta iskreno zaljubila prosle godine. i tribalo mi je nesto ovakvo da shvatim da samo imala nesto sto mnogi moji vrsnjaci jos nisu dozivili i da zbog toga tribam biti sretna mozda se samo uvik nadem na krivom mistu u krivo vrime... ali neko mi je jednom reko da se sve dogada sa razlogom, pa valjda i ovo...
decki mi nisu najvaznija stvar u zivotu, ali lipo je kad znas da je nekome stalo do tebe zbog toga sto jesi. da neko bas u tebi vidi ono nesto posebno... i volila bi to opet osititi...


nakon sto sam ovo sve napisala mogu reci da sam shvatila neke stvari, dobila odgovore na neka pitanja... i by the way OBECAJEM DA CE SLJEDECI POST BITI KRACI, PUNO KRACI... :)
svi koji ste imali strpljenja, hvala.. a sad idem spavati jer je ipak proslo dvi ure... kizz

i tako, skoro da je stiga bozic...
cudno mi je jedino to sto me sve to nekako ne dira kao nekad... bozicna svitla, ukrasi i sve to me nekad ispunjavalo i jedva sam cekalo ovo vrime... a sada, osicam neku prazninu... ka da mi nesto fali. ili neko... zelim nekoga s kim cu moci prosetati gradom i uzivati u svom tom blistavilu, a ne samo tuzno gledati i pitati se kad ce taj doci... neko kome cu moci povjeriti sve tajne, sve probleme, i s kim cu biti sritna... pokusala sam se posvetiti obitelji, ali ne ide. samo svade, gluposti. sicam se jednog bozica prije par godina za kojeg mislim da cu ga pamtiti cili zivot. dva dana sam sa svojima pekla kolace, spremala kucu, ali sve nekako lezerno, radosno... nije bilo svada, plakanja i jedva cekanja da se maknem iz kuce. ali sad ko da je to sve nestalo... radost kod otvaranja poklona, kicenja bora... sve sto mi je nekad toliko znacilo vise me uopce ne dira... i to mi u ovakvim danima fali. ponekad mislim da sam ja kriva.. kao da svaka sitnica koju krivo napravim izaziva novu svadu i sve krece iz pocetka. toga mi je stvarno dosta. fale mi dani kad bi se u mojoj kuci ponasali kao prava obitelj, bez predbacivanja... ali sto je tu je... znam da ima i onih kojima je puno gore nego meni, ali opet... svakom su njegovi problemi nekako najveci...
samo se nadam da ce sva ta svitla oko mene, svi ti ukrasi doci i do mog malog srca i da cu uspit proslavit ovaj bozic sa sto manje svada... mozda mi to i uspije, da bar na dan, dva bude mir...

ali dosta depresivnih misli... za sve vas koji jos sa radoscu cekate bas ovaj dan, sretan bozic sa najvecim zeljama, a one slicne meni... drzite se... i to ce proci, a mozda ako dopustimo samo sebi da bozicno raspolozenje ude u nas, mozda uspijemo imati mir...u sebi i oko sebe...

any way - Sretan Bozic svim blogerima i blogericama, i big, big KIZZ od vase qutisch!!!

pa evo, stvarno NAPOKON, mi je proradia internet... poludila sam vise bez kompjutera. obecajem svima da cu posititi vase blogove ovih dana i odg na komentare. iako mi je internet "popravljen", 3 puta je sporiji nego inace, pa ce tribati vrimena da svih posjetim...

a umisto kompjutera, vrime sam ubijala starim dnevnicima. tek sada vidim koliko mi se toga dogodilo u zadnjih godinu dana. mozda i ne bi posegnula za dnevnikom da sve oko mene ne bruji planovima za proslavu nove godine. pa bas od proslogodisnje proslave, kroz mene je proslo toliko emocija, od srece, preko tuge(koja je znala biti vrlo blizu depresije...), do straha, ma vse sto covjek moze iskusiti... nakon toga toliko novih iskustava, novih prijateljstava, ali i obnavljanje starih i odbacivanje onih u koje sam prestala virovati. inace sam jako emocionalna osoba i uvik me pogodi kad saznam da sam se u nekoga razocarala, a bas u zadnjih godinu dana toga je bilo i previse. ali nisu sve bili samo ruzni trenutci, bilo je vjencanja, svakakvih proslava. i ljubavi,to pokusavanje ponovno steci potpuno povjerenje u ljude. nekad bi uspjelo, nekad ne.
ali sad kad pogledam "iza sebe" stvarno mogu reci da sam imala ispunjenu godinu. u svakom smislu... toliko sam se prominila, ne mislim samo fizicki. neka stajalista, za koja sam mislila da se nikad nece poljuljati su sasvim nestala, pocela sam traziti sebe u svojim ocima, a ne u tudim. zapravo samo zelim pronaci nekakav mir. u zadnje vrime pokusavam naci razlog zbog kojeg bi se ujutro ustala iz kreveta... nekako sam sita ove dosade i zelim pronaci nesto, ili nekoga ko ce me ispuniti i zbog koga bi se ustala ujutro.
ali bez obzira na posljednje dane, mogu (s ponosom) reci da ima tek nekoliko stvari za kojima zali, i da mi je ova godina bila cisto ok. a nadam se i vama...kizz

Question: Di cete za novu? doma uz film, na tulum, sa dragim(dragom) ili???

kao prvo, fala svima na komentarima i ispricavam se sto jos nisam na njih odgovorila... internet mi doma ne radi, ali nadam se da ce proradit ovih dana... a do onda, evo nesto sto sam napisala prije par dana. nemojte krivo shvatiti, nije me niko doslovno prevario, samo sam se ja tako osjecala. kizz svima!!! i by the way, sretan imendan svim nikolama i nikolinam, u malom zakasnjenju ;)


Suza vise nemam za isplakati,
moje je srce prazno.
Ne osjecam vise nista,
samo prazninu i tugu.
Vjerovala sam da nisi kao drugi,
pred tobom sam bila kao otvorena knjiga,
znao si sve moje tajne,
sve strahove, sve zelje.
Kleo si se na vjecnu ljubav,
obecavao da ces uvijek biti uz mene.
A nakon svega sto mi ostaje?
Od nje sam morala saznati sve,
pred njezinim smjehom suze shrivati.
U meni je ljubav zamijenila mrznja,
prema tebi, prema njoj, prema sebi
jer sam ti naivno vjerovala.
sad odi, ne vracaj se,
kasno je za isprike i nova prazna obecanja.
Ne trosi rijeci,
jer sve je moje za tebe umrlo...