|
E da, da mi je netko prije samo nešto manje od mjesec dana rekao da će mi se ovakve stvari događati, samo bi mu se nasmijala u facu i rekla ti si lud, ili još bolja opcija, tako bi ga opalila po toj istoj faci da ne bi znao gdje se nalazi.
Bila sam sigurna u našu vezu, u mojoj glavi ništa ju nije moglo uništiti. Veselila sam se zajedničkom Božiću, proslavi Nove, poljupcu u ponoć i ulasku u Novu godinu sa voljenom osobom. Zašto sam tako daleko otišla, ne znam. Još sam imala par lijepih iznenađenja koja su sada propala. A to je tako, kada si presiguran u nešto valjda uvijek bivamo razočarani, i lupi nas mrska činjenica da to nije baš tako bajno, tako sigurno...
Da sam znala da će se sve u trenutku raspasti više bi cijenila neke trenutke. Sjećam se zadnjeg poljupca, kad si otišao doma, dan nakon svađe, kad si mislio da je sad sve sređeno i ok, kad se nisi potrudio mene shvatiti. Stajala sam na vratima, ljubili smo se, ja sva u suzama, ti me tješiš i ispričavaš se, još jednom, i odlažiš. Vidjeli smo se nakon par dana i tada smo prekinuli. Zadnji put da smo se vidjeli. 18. 10. , dan je bio predivan, topao i sunčan, ali taj put sam dobila samo zagrljaj.
I opet sam te sinoć sanjala, ne znam točno šta jel je bilo nepovezano. Ali mi je ostao neki čudan, loš felling i danas me drži cijeli dan. Pokušavam zamisliti tvoje lijepo lice. Bezuspješno! Ne znam zašto mi je tvoja slika danas blijeda u mislima, u sijećanju. Vidim glavne crte tvoga muškog lica... ali cijelinu... ne mogu vidjeti. Žmirim i trudim se... ali mi nejde. A samo da izvadim jednu tvoju sliku koju sem spremila u kutiju na dnu ormara odmah bi se sjetila. Ali možda je i bolje ovako, jel ako to učinim odmah će mi sva sjećanja navrnuti u misli a nisam sigurna da li bi to podnijela. Još ne! Ali blijediš....
|