qaya

Strahovi
Ponekad mi se čini da je život šuma puna strahova. Počev od onog prvog ali i najlakše rješivog paljenjem svijetla pa do odraslih strahova vezanih za egzistenciju i zdravlje. Mada nije sam strah ono što u nama izaziva tjeskobu. Mislim da je to neizvjesnost, što poput sijamskog blizanca prati strah čineći ga moćnijim nego što ustvari jest.
Neki ljudi ni ne žele doći blizu svog straha, ne žele ga prevazići ni pobijediti jer im se čini premoćan a oni preslabi. Ti godinama žive s njim dozvoljavajući da im on odredi životne pute. I nikad ne lete avionom, i nikad ne puste nikog preblizu.
Neki ljudi se straha rješavaju razumom, suočavanjem s njim, odmah sad, što je izrazito mudro, svi smo čitali o tome. A neke preplavi, paralizira i ma koliko ti razum govorio da ispod kreveta neće izviriti ničija ruka ti se ipak ne možeš pokrenuti i pogledati da li uistinu postoji čudovište što te vreba.
A neki, opet, vole razmišljati o svojim strahovima, analizirati ih do besvijesti, najozbiljnije ih uzimajući, predviđajući sve moguće scenarije pa i najgore . I kad zamisle taj nagori ishod, kad im on postane dobro poznat, kad razrade ''što će ako će'', tek su onda spremni suočiti se s njim.
Najveći i najstrašniji je onaj strah koji ne dijelimo s nikim. Čak i kad imamo s kim. Obično ih ne dijelimo i ne govorimo o njima jer nas je na neki način sram. Što to ne možemo riješiti sami
A bit će da je i mudrije držati ih u sebi. Jer moglo bi nam se dogoditi isto kao i sa padovima u djetinjstvu. Sjećate se onog nekog pada kad vas je sve boljelo, plakali ste a majka je nakon prve utješne puse počela vikati na vas jer niste pazili. Tako je i sa strahom. Kad ga priznate unaprijed ste krivi jer ga uopće osjećate. A tako je iracionalan. I čemu panika? Sve su to gluposti. Na kraju će se pokazati da je strah bio besmislen. Da je bilo glupo osjećati ga.
Pa o tom i pričam. O trajanju neizvjesnosti. Ako se i pokaže da je strah bio besmislen zar u tim trenucima ''između'' ne bi bilo lijepo kad bi imali nekog tko bi vas zagrlio i jednostavno bio tiho i tu negdje. Slušao vas, jer svakim opisivanjem straha on postaje manji. Pričajući o njemu bolje ga upoznajete a onog što poznate više vas ne plaši.
Eh, da…
Lako je meni za Qayu, ta se samo počne vraćati u svoje dvore tiho zaključavajući vrata za sobom. Njoj je uvijek dobro. Al Katica, to klupko naivnosti, vjere, bezbrižnosti, to dobro ''ja'', ta tuga…
Na večer uđe u dječju sobu, legne uz sina, njenog kišnog dječaka i drži ga za ruku. Njega obavije sigurnost a nju, poput srkofaga, osamljenost.

PS rozo, dušo, i jopet ću ja o seksu al eto me opet sudbina zaskočila na cesti po kojoj sam joj htjela umaći…malo čovjek, pardon žena, zastane i eto ti sranja.

Krugovi II

Ih, što je život zajeban. Taman lijepo napišeš istinu o tim nekim životnim krugovima, pohvališ žensku pamet, nemreš se načuditi muškoj gluposti kadli...
Katica je sasma nedužno, s nogu na nogu, polako, jer je imala štikle, nabadala po gradu, pogledavajući svoj odraz u izlozime, zgrožena, e, ne, ne ne svojim likom, baš ste pokvareni, već cijenama. Dakle, po opisu vidite da je šalabajzajući uživala, kadli se ispred nje ispriječi osoba, neprepoznatljiva lika. Neka stara, debela žena. Sa osmjehom prepoznavanja na licu. Upitno sam je gledala, s visine, ipak se Kata dostojanstveno klatarila na visokim petama održavajući uz nadljudske napore ravnotežu i gracioznost, dok je osoba bila u širokim cipelama koje se tako elegantno nazivaju balerinke mada bi u ove njene stala bar dva para baletanskih nogu. Uvjerena sam da vam je sasma jasan ovaj neprirodni sraz elegancije i gracilnosti, khm, gladi rekli bi neki, s jedne strane, i tijela koje naginje savršenstvu, dakle kugli, s druge strane. Malo sam zurila u nju, a kad je širokim osmjehom otkrila svoje savršene zube, prepoznala u njoj svoju kolegicu, samo da istog dana nismo rođene, i k tome bivšu ženu od onog dolje navedenog , zbog kojeg sam si čipsom rezala žile. Mislim, da se razumijemo, katica je ljubomorna ko pas, al što mora priznati mora, dotična je uvijek bila izuzetno zgodna žena. I što se sa njom dogodilo, pitate se vi sad? E, jbga, ne bi vjeroval al eto jedan je razlog što žena samo što nije napunila pola stoljeća, a drugi je razlog, ajd sad sjednite, što je u drugom stanju. I još k tome blizanci!
Isprva sam je sućutno gledala jer sam mislila da su je sjebali hormoni, ipak smo mi ono, već ak nismo u, a onda blizu klimakterija. Ovo Katica nebi ni inkvizitorima priznala al nemreš lagati u ovoj priči.
I pitam ja tak nju, zabrinuto, jel joj jajnici umrli, il je možda štitnjača kad li ona prizna da je, da je istina da su hormoni u pitanju al da su to hormoni trudnoće. I sad ja još sućutnije pitam dal joj se to ''dogodilo'' a ona meni da ne, da su se jako trudili da je ćak išla na stimulaciju jajnika, jer jbga, godine rade svoje...Kati je malo trebalo da se sabere al reko ajde, žena već ima dvije odrasle kčeri, a ni jedna trudna, pa se možda zaželela unuka, male djece, i pitam, jel muž (zamislite, neki mladac 10 godina mlađi-e sad, nije da joj na tome ne zavidim) sretan, ipak bu prvi put postal tata i to dvostruki. A ona mi reče da ni ne voli doći kući jer da ga ona dočeka takvom facom da mu volja za životom zamre. A ženi je samo jako zlo. No on je negde pročital da je trudnoća ženino prirodno stanje i da je nemoguće da ti baš tak bude zlo. Isusek, da je tam stajal ja bi ga pribila na zid, čavlima, i pincetom riješila kožice na onoj stvari. Pardon, profesionalna deformacija, katica mi se nekad zaboravi.
Da rezimiramo, žena ima blizu 50, dvije odrasle kćeri, balavog muža i namjerno, potcrtavam namjerno, je u drugom stanju. A nije nikad bila pretjerano blesava. Kad mi je to rekla glavom su mi prvo prostrujile sve moguće komplikacije, od toga da su blizanačke trudnoće rizične i kad imaš 20 a kamoli ne sad, do toga da nakon 35 imaš velike šanse za genetičke malformacije. Ajd da se ne radi o ženi koja sve to dobro zna il da se dogodilo slučajno ali ovako mi je sasvim nerazumljivo. I još k tome sa takvim kretenom. A ovo posljednje je najvažnije jer se cijela drama odvija radi njega. Kad je vidla da je gledam razjapljenih usta i očima punim straha, primila me za ruku i utješno rekla: ma znaš ipak sam ja u godinama pa se možda ''ne prime'' do kraja.
Dakle, drage moje, svijet definitivno ide k vragu. Ni krugovi nisu kaj su bili.
Na kraju sam joj nekak čestitala i poželjela joj sina. E tu sam bila malo zločesta jer joj bivši muž ima tri kćeri (i ovo najnovije je žensko), pa reko nek mu pokaže ko sina može imati.
Kad sam to ispričala svom dragom on je samo rekel kak je to krasno od nje. Onda sam na večer, za svaki slučaj, popila dvije antibejbi pilule...