qaya

Dobrota

Došla Katica s posla, kuća prazna (svi se nešt školuju pa ih nema), očistila kamin, zapalila vatru, pokupila veš, stavila drugi prati i primila se kuhanja. Prvo je umijesila kruh bez glutena, usput i jedan ''normalan'' za ostale, onda umotala 12 sarmi i stavila ih kuhati. Jugo je, toplo, ni vatri se ne gori. Vidi, nema više cjepanica i krenula ona u drvarnicu. Tamo negdje nakon sat vremena cijepanja proradi u njoj neki crv. Konzumeristički. Materijalistički. Sebični gen. Te zašto sad ona mora cijepati drva (e,dado moj, toliko o potrošnji) , te zašto ne bi sad malo sjedila i nešto čitala, ili nedaj bože pisala post, te zašto baš mora svaaaki dan nešto kuhati uz tolike picerije po gradu, te zašto ne bi radije upalila plin neg se zabajava sa vatrom (e, franko, franko)…Uglavnom tužaljka do tužaljke a sve zato jer je neki kreten pustio u eter rečenicu ''Jer Vi to zaslužujete!''
I onda mi, kao što se često u posljednje vrijeme događa, na misao dođe nedavno ubojstvo časne sestre, misionarke. Znam da sam, kad sam vidjela njenu fotografiju u novinama, pomislila kako takvim ljudima treba zavidjeti. Njima su tako jasni prioriteti u životu. Mislim da oni svoj mir i sreću dobivaju na jedini ispravan način življenja: davajući se drugima. I zato mrzim taj crv u sebi, tu usađenu upitnu rečenicu: a kad imaš vremena za sebe? Zašto? Zašto bi uopće trebali vrijeme za sebe? Zato da bi si ugađali? Zar nas ne bi trebalo zadovoljstvom ispunjavati briga o drugima a ne briga o sebi? To je poanta. To je najveća vrijednost dobrih ljudi, u konačnici to je obilježje a i svrha dobrote. Jer nisi dobar ako si dobar prema sebi, ne, dobrota se time ne mjeri. Dobar si samo ako se daješ drugima. Ako pomažeš svom sudrugu, prijatelju, prijateljici, potrebitima, životinjama. Svatko tko je jednom nekom pomogao zna da je to istinsko zadovoljstvo. I zato treba te marketinške crve u sebi zaliti nekim anticrvom, pogledati oko sebe, a nije to daleko, možda baš sad vaše dijete želi igru s vama, vaš drug razgovor, susjeda lijepu riječ – a vi ste umorni i mislite kako zaslužujete vrijeme samo za sebe. Ne, ne slažem se s tim, to mi se čini ispraznim i površnim. Sad bi parafrazirala jednu Alkijevu rečenicu. Uspješnost života se ne mjeri time koliko ste učinili za sebe, nego koliko ste učinili za druge.
Da , nitko o sebi ne želi misliti da nije dobar, ja povremeno padnem u sumnju da nisam, čak sam i sigurna da nisam, obično kad me uhvati umor i poželim neki drugi život jer mi je pun k…ovog u kojem gotovo da nemam izbora. I ta sumnja me natjera da se još više potrudim, da se ne pitam što ja zaslužujem. Da ljepotu trenutka vidim u čistom stolu, mirisnoj sarmi i friško pečenom kruhu, u zadovoljstvu mojih ukućana, dok uz toplinu koja dolazi iz kamina i ima sasvim drugačiju teksturu od one ''umjetne'', zajedno sjedimo i pričamo o najvećem televizoru na svijetu koji ćemo jednog dana kupiti. To bi trebalo biti zadovoljstvo a ne Katičino sanjarenje o sauni i masaži, nedajbože sreće muškim rukama , eh, eto me opet radi crv. I zato zavidim svim dobrim ljudima svijeta koji nikad nisu imali potrebu izgovoriti tu nesretnu rečenicu ''Jer ja to zaslužujem!''. Ljudima koji se daju i ne žale i osobno ispunjenje nalaze u tome. A ne u najvećem televizoru koji si mogu priuštiti (eh, katice moja katice).

PS nešto me i dado svojom neuspjelom misijom dobrote (vidi kod njega) naveo na ovaj post.
Mada moram ovdje priznati da je katica neki dan gledala na Tv neku emisiju di je bio jedan franjevac, misionar i isto govorio o toj svrsi života i kaj ja znam, katica mi je jako povodljiva a i taj misionar, bože kak je bil zgodan, Mlađahan, brada od tri dana, naočale sa crnim okvirima, bijela košulja sivi pulover i šminkerski omotan šal. Bem ti odma bi si ga zela doma da malo tu misionari. Tak da je poticaj za ovaj tekst vrlo sumnjiv al mislim da i razmišljanje o dobroti čini dobro.
E jbga sad, zagorela bu mi sarma…