Komiža - Zagreb
KOMIŽA – ZAGREB
Ponekad mi treba vanjski mir i samoća da napunim baterije i probudim uspavanu energiju ljubavi i kreativnosti. Tako sam se toga ljetnoga prijepodneva 2006. godine iskrao iz stana u Komiži i otišao do plaže, sjeo na klupu nakon duge šetnje koja je razgibala cijelo moje tijelo, uživao u suncu i ljepoti kupačica. O svemu sam razmišljao i uhvatio se teme kako naši otočani i oni koji žive u bliskom kontaktu s prirodom ne znaju kakvo blago imaju, a mi im sve to na razne načine uzimamo, uništavajući prirodu, izlovljavajući ribe i loveći ostale životinje, ne vodeći računa o ekološkoj ravnoteži. Tu i tamo napravimo nekakvo uzgajalište što također nije ekološki, već samo ekonomski profit - brza zarada…
Spontano i nenaporno sam ušao u meditaciju bez da sam žmirio. Meditacija se sama od sebe nastavljala sve dok nisam pogledao na mobitel i pogledao na sat zaključivši da se trebam vratiti odakle sam i došao. Nešto me je vuklo prema Zagrebu jer ljeto se približavalo kraju i moj dvomjesečni odmor. Trebao sam pripremiti poslovni teren, obnoviti prijateljstva i kontakte s klijentima. Sjetio sam se dragoga prijatelja i odmah ga nazvao… U razgovoru slikovito sam mu opisivao plažu, lijepe i oskudno odjevene kupačice. No, on me prekinuo iznenađujućim pitanjem: - Da li te kupačice seksualno frustriraju?
Spremno sam odgovorio: – Ne! To je emocionalni užitak koji transcendira tijelo.
Ostao je bez teksta, a ja sam zaključio da je najteže prosvijetliti um jer on je naša periferija… Razumio sam ga jer je bio 10 godina u brahmačariji kod prosvijetljenog jogija Svami Narajanande, apstinirajući od seksa i bilo kakvih kontakata sa ženama, tako da ih nije ni gledao. U to vrijeme već odavno je njegov učitelj napustio fizičko tijelo, a on je nastavio život na svoj način s usponima i padovima poput mene. Mirno smo priveli kraju razgovor u želji da se što prije vidimo, popijemo kavu, razmjenjujući iskustva i spoznaje da bi drugima mogli bolje i lakše pomagati na njihovom putu do prosvjetljenja, zdravlja i duhovnog mira uvažavajući njihovu slobodnu volju i njihove ego igre.
Tekst: Marijan Sviličić, iz moje knjige "SREĆU TREBA UHVATITI"
Oznake: ljeto 2006.
|
