U TRAMVAJU
Male priče za dušu
U TRAMVAJU
Potrčao sam za tramvajem. Vozač me pričekao nekoliko sekundi. Skočio sam na tramvajske stepenice do vozača i zahvalio se. On mi se nasmiješio pokrenuvši tramvaj sa stajališta.
Sjeo sam u poluprazan tramvaj i počeo gledati displej na kojem su slova klizila ispisujući riječi u rečenice: CIJENJENI PUTNICI, POVEĆALI SMO BROJ TRAMVAJA, NAPRAVILI 5 KM NOVIH TRAMVAJSKIH KOLOSIJEKA, MODERNIZIRALI VOZNI PARK DA IZBJEGNEMO GUŽVE U TRAMVAJU – VOLI VAS VAŠ ZET.
Odmah iza te poruke krenula je druga: NAVRATITE U ZOO PONEDJELJKOM NA BESPLATAN RUČAK – VOLI VAS VAŠ GRADONAČELNIK.
Krenula je i treća poruka: MARIJINA ŠKOLA STRANIH JEZIKA ZAPOČINJE U TRAVNJU, DAJEMO BESPLATNE TEČAJEVE ENGLESKOG JEZIKA SVIH STUPNJEVA ZA UMIROVLJENIKE I NEZAPOSLENE – PRIJAVE PRIMAMO NA TELEFON...
Tko zna što bih još pročitao da me nije dodirnula zgodna studentica, dajući mi u ruke knjigu čiji sam ja autor, s riječima: - Profesore, molim vas, napišite mi posvetu! Blaženo sam uzeo u ruke lijepu knjigu koja je postala bestseler i počeo pisati: - Mojoj najupornijoj i najpoštenijoj studentici astrologije...
U tom trenutku probudila me supruga stavljajući mi hladne obloge na čelo jer nisam htio uzeti tablete koje snižavaju temperaturu.
„Nisi me trebala probuditi“ - bunovno sam promrmljao. “Ako trebam umrijeti, spreman sam. Ne želim ništa potiskivati u podsvijest pa čak ni temperaturu. Svoju karmu želim odraditi sada, a ne sutra. Probudila si me iz najljepšeg sna o Zagrebu i mom životu u njemu.
Marijan Sviličić
|
