Zvonili ste????

Eto nezgode. Završio moj još jedan trogodišnji porodiljni. Mama počela raditi puno radno vrijeme. I uživa. Na poslu.
Kod kuće - zbrka.
Tko će otpravit dijete u školu, malena mora u vrtić, bla, bla, bla...
U međuvremenu, tijekom mojih šest godina porodiljnoga, njegovo visočanstvo Muž je završilo još jedan fakultet, pohađalo nekoliko (tisuća) seminara za profesionalno usavršavanje i ostvarilo svoju ambiciju.
Glavna sluškinja njegovog veličanstva Muža je stagnirala na mjestu, dojila djecu dvije godine, mijenjala pelene, učila s djecom povijest, zemljopis i strane jezike, kuhala, prala, pospremala, peglala....
Sada, zbog novonastale zbrke u kojoj se nemaju namjeru snaći ni baka, a ni gore navedena visočanstva, najzgodije bi bilo da se sluškinja odrekene radnog mjesta, svoje zarade i malenih zadovoljstava koja joj ona donosi i fino ostane kući. Možda, ukoliko vidi da je to potrebno, bilo bi lijepo da npr. drži nekoliko kokoša i uredi mali obiteljski vrt i peče kruh svako jutro.
To bi bilo savršeno.
Pitanje je...zašto mene ta ideja ne čini sretnom. Zašto ne pristanem na to. A to bi bilo tako dobro za visočanstvo i njegove nasljednike...možda ja doista nisam dobra osoba!