post 240

Došlo je vrijeme da se pomaknem s mjesta, da krenem dalje, ali ne ide. Još uvijek sam u mislima s Inom. Možda da Vam objasnim zašto. MOj susret sa internetom kao mjestom za druženje započeo je pri kraju prve godine porodiljnog dopusta. Otkrila sam prvo forume, na jednom od njih dobila sam pp da se priključim jednom novom. Poruku mi je poslao andjel. Odmah sam se ulogirala i srela divno društvo, krasne ljude, drage, vesele, nježne. Dizala sam se jutrom i primala more blagoslova, ponekad smo znale, ina, emanuela, ja kuhati i pričati na tom forumu, smijati se zabavljati, djeliti sve važno i nevažno. Tamo sam srela neke ljude koje sada s posebnom dragošću nosim u srcu, amaely, mirtu, annu, matejica, produ, emanuelu, mirijam, flips-flops, enko i inu, našeg anđela. Toliko smo dugo između sebe djelili života da iako smo raštrkali po svijetu i dalje nas to vrijeme veže. Odlazak jedne od nas podsjetio nas je da se opet moramo povezati.
I sama ina pokušala mi je reći da joj je nešto, nisam imala vremena, nisam htjela čuti, a sada kad je nema posvećujem joj toliko misli, molitvi i vremena, za koje sam sigurna da ih prima.
Sada mi dođe želja da se vratim na taj forum, kao da ću joj biti bliže, ali teško je napisati odgovor i ne dobiti zagrljaje, osmjehe i sve one divne smajliće koje je za nas strpljivo ostavljala.
Da, život ide dalje. Ostavlja pitanja, ostavlja želje...
S vremenom mi se čini da Bog za sebe želi one najizvrsnije, možda one koji među nama "običnima" nisu imali što tražiti.
Čitala sam jutros njene posljednje odgovore i primam mailove njenih bliskih prijatelja...svi mi iz virtuale bili smo joj važni, baš kao i ona nama.
Baš kao što je ona važna meni.