29
nedjelja
lipanj
2008
nESlavni PoKušaji pROslaVe 12- ToG rOđenDaNa...
Problem proslave 12-tog rođendana počeo je puno prije samog termina. Filipa i Ivan slavili su rođendan zajedno...u dječjoj igraonici. Pola razreda a i pola razreda b bilo je pozvano. Osim mene. Filipa je naredila Ivanu da ako me pozove nitko od njenih prijateljica neće doći. A prijateljice su bitne, to svatko zna. Ivan me zamolio da se ne ljutim i nije me pozvao. Ok, ja se nikad ne ljutim, stisnuo sam zube, malo tugovao da nitko ne dozna i pregrmio taj dan. I isplanirao sam osvetu! Slavit ću rođendan u istoj igraonici i pozvat ću sve osim Filipe. Neka zna kako je to. Molio sam mamu da mi ugovori dva sata u toj igraonci. Prvo se jako protivila, tvrdila je da su moji rođendani super, baš onakvi kakvi jesu, na ulici, kasno popodne, red košarke, pa red nogometa na boćalištu, pa grupa traži grupu do kasno u noć. Nije mi bilo jasno kako ne kuži da mi je važno da taj rođendan bude u Igraonici, da mogu pozvati Nju. I ona je mene pozvala u takvu sličnu igraonicu i pošto je škola završila i nećemo se vidjeti cijelo ljeto bila je to prilika da je još jednom vidim. Ne znam zašto mama je iznenada popustila, i dalje je tvrdila da će biti glupo što nema termina baš na moj rođendan već cijelih pet dana prije i da zbog iznenadne vrućine i EURA možda nitko i ne dođe, ali ja sam bio tvrdoglav i uporan. Zakupila je igraonicu, u četvrtak, 26.06. tri dana prije mog rođendana, na dva sata, pozvao sam 18 prijatelja. Onda smo morali pomaknuti datum, mama je predlagala da sve otkažemo, a ja sam po svaku cijenu htio rođendan u igraonici, pa smo u posljednji tren prebacili na 23. podjelio sam pozivnice zadnji dan škole, svi su rekli da će doći. U subotu je počeo Festival djeteta i napokon lijepo vrijeme. Jedva smo dočekali da otrčimo na more. Kupali smo se cijelu subotu i nedjelju, napokon je završil škola i svi smo se razbježali po vikendicama i selima... Uzbuđeno sam čekao ponedjeljak... Proslava mog ročkasa, osveta... Onda je zazvonio telefon... Ona je javljala da odlazi u Zagreb na nastup, ona i još njih pet sa mog popisa...uh, već mi se počelo činiti da će nešto poći po zlu. Bilo je pakleno vruće, na našem balkonu u 18 sati izmjerili smo 42°C...more je prekrasnih 25°C...nakon dva tjedna kiše svi su otišli na kupanje...Računao sam 18-5= 13 bi trebalo sigurno doći. Onda je stigao poziv iz prigradskog mjesta gdje su živjela tri prijatelja sa popisa uzvanika i jedna prijateljica, nemaju prijevoz. Dakle, ostaje ih 9. I to je dobro. U 19 sati smo pred igraonicom. Supeeer, tu su dva prijatelja i teta animatorica. Bratu sam zabranio da dođe...pa šta će mi taj balavac tu.
Mama i tata su došli po mene nakon dva sata. Bilo je grozno vidjeti mamino lice kad je skužila da nas je bilo samo troje. A nama je bilo super, i teta je rekla daje bilo odlično, repali smo, plesali, igrali twister i da smo mogli još ostati, ostali bi. Bojao sam se maminog predavanja, o tome kako sve želim na silu i onoga jesam ti rekla...Nije ništa rekla, ni ona ni tajo, zabrinuto sam joj gledao oči, gore bi mi bilo da u njim vidim tračak razočarenja, nego ono što sam stvarno osjećao... Razočarao sam se čim mi je Ona javila da neće doći...sve drugo je bilo nevažno. Nagovorio sam mamu da pozovem ekipu na moj stvarni datum rođenja. U nedjelju. Rekla je da mogu, ali da se ne nadam previše jer je većina otišla na vikend na more pošto su ovo pretopli dani,a i taj dan je finale Eura...nisam je htio slušati, ona ništa ne kuži. Kad sam joj rekao da sam sve pozvao u 17 sati popodne, počela je vikati da je drugi put trebam pitati, da je to prerano, da čak i oni koji bi možda i došli neće doći jer će im biti neugodno jer kasne kad napokon stignu s kupanja, a da kasnije neće doći zbog finala. Sada je 19.45. Nitko se nije pojavio, ni susjedi, u ulici nema ni jednog jedinog djeteta, svi su negdje, meni je grozno dosadno...Neko dolazi...Susjed Goran i njegov prijatelj Davor iz Vukovara...čestitali su mi rođendan i pozvali me van na košarku...odoh...ponijet ću Coca Colu i grickalice. Sad sam već previše tužan da bih uopće mogao razmišljati...Jesam li uopće nekome važan?
Predlagala sam mu da odabere nekoliko prijatelja da odu vani, pojedu pizzu, pogledaju film na Gorici u okviru Festivala i dođu kući. Nije htio. U nekoj je čudnoj fazi, stalno pokušava pomaknuti granice, prvo original starke, 370 kn, nekako sam pristala, onda je odlučio da nije roker već reper i da mu trebaju Vansice. Bila sam protiv, ali slomio me muž i kupio mu ih 500 kn, ne pamtim kad sam posljednji put toliko novca dala za cipele. Ima tu prokletu disleksiju, i onako ga u razredu zezaju dovoljno, ali protiv toga sam da mu to nadoknađujemo materjalnim. Nije se baš puno ubio od učenja ovu godinu, prošao je s dobrim, peti razred. Kužim, bilo mu je teško, peti zna biti težak, ali stvarno se baš nije puno namučio, što god je bar malo učio dobio je vrlo dobar, dakle nije baš da ne može, više neće. Cijelu godinu mu objašnjavam da nije važno samo kako izgleda, treba raditi i na ponašanju i na ocjenama, sve to govori o njemu. Znam da je u pubertetu, ali ne mogu odustati od onoga što stvarno mislim da nije najvažnije u životu, zato davim s a tim predavanjima i nadam se da mu je makar nešto ostalo.
Po završetku jednog rođendana počne me daviti s drugim. Ove godine se zainatio da ga proslavi u dječijoj igraonici. Čini mi se da je to zbog neke svađe u školi,a njegovi su rođendani do sada bili izuzetni. Ti muškići bi došli kod nas, razbacali se po terasi, igrali nogomet košarku, grupa traži grupu i ostajali do 11-12 u noći i odlazili skroz zadovoljni. Inzistira na toj igraonici. Možda mi je to i bolje, 150 KN po satu, nema nereda, ne treba torta, samo piće, grickalice i slatkiši. Na kraju sam pristala, nazvala sam vlasnicu i otkrila da nema prazno na njegov rođendan. Svejedno, on inzistira. Malo mi je sumnjivo da se dvanaestogodišnjaci žele zabavljati na taj način, ali dobro, kad on tako hoće, nek mu bude.
Samo mu je dva prijatelja došlo...trebam li vam reći kako sam se osjećala, ali vidim da je on sretan, da se dobro zabavio. Jasno mi je da nije baš neka faca u školi, a ispalo je da su kolovođe u Zagrebu i onda drugi lagano odustaju. Šta da mu kažem. Pokušala sam mu objasniti daja mogu ispunjavati sve njegove želje, ali da onda mu mogu dati novac i više se uopće ne baviti njime već samo ići za njim i "caltati". Sad oće i rođendan u kući...onu večer kad sam došla kući iz igraonice poželjela sam mu napraviti zabavu iznenađenja, moliti sve te dječake i djevojčice da dođu da ga utješe...tako bi to napravili u američkim obiteljskim filmovima i sve bi završilo happy endom, a onda sam shvatila da ne bih baš tako u ružičasto bojala svijet i da bi djeca vjerovatno došla, a on bi ispao totalni luzer. Možda je bolje da shvati da su oni masovni rođendani prošlost...
Ne znam ni što da radim ni što da mu kažem. Toliko toga je objektivna smetnja ovoj proslavi, prekrasan je dan bez vjetra, idealan za kupanje i mi bi bili na plaži da ne moramo biti kući. (zbog njega). Jedva čekam da završi ovaj dan. Danas mu neću ništa reći, izvlačit ću neke pouke iz ova dva događaja tijekom ljeta, jutro je pametnije od večeri.
dO iDućEg RoĐendAnA bIt ćEmo PaMetNiJI!
komentiraj (21) * ispiši * #