Ne volim....

Puno sam vam puta pisala što volim. Sad je vrijeme da jednom napišem što jako ne volim.

Ne volim ljude koji grintaju.

Još bih i mogla podnjeti da se žali netko tko ima razloga, ali kad ga zapravo nema,a od kuknjave pravi karijeru u stanju sam podivljati zbog toga.
"Ne pravi od tuge nauku", kaže Balašević...i ja to shvatila ozbiljno, tuga je tuga, a o radosti se može pričati na razne načine.

Ljudi koji neprestano grintaju lijepe svoje grinte za mene ko neke masne naslage, ko neke neugodne bockave košulje koje nemaš prilike skinuti, a sve te više smetaju i muče...

Dođe mi da im objašnjavam, nadugo, naširoko...a onda se sjetim one stare "ne bacaj bisere...", pa odustanem i jedino što počnem željeti je da ih se što prije riješim, da ih izbjegavam u širokom luku, da se pravim da ih ne vidim.
Ti ljudi imaju one duboke tužne bore oko ustiju, dvije-tri duboko usječene na čelu, lako ih je prepoznati iako se trude sakriti to svoje stanje iza lažnog širokog osmjeha.

Ničemu se ne vesele, u svemu traže računicu, kalkuliraju sa svojim i tuđim vremenom, određuju i postavljaju granice, u mojim očima KOMPLICIRAJU...

Ne volim ljude koji imaju loše mišljenje o svakom i o svemu.

Lakše im je izgovoriti nešto loše o nekom nego pronaći jednu svijetlu točku koje se mogu uhvatiti u nekom čovjelu. Ne volim jer često koriste ono.."Čuo sam da...", "Imam informaciju.." pa ko još o kome prenosi dobre informacije. Jednom sam se zaplela u tu mrežu...netko tko mi je bio važan o meni je dobivao samo loše informacije... a kako i ne bi, prijatelji obično šute ili su daleko, a neprijatelji jedva dočekaju..

I ja sam čini mi se, jednom davno, bila od tih što je o svakome znala nešto loše, lako upadneš u taj mlin, posebno što je takvo razgovaranje jedno od glavnih obilježja našeg "gradskog đira", onda mi je jedna gospođa (iz ne baš dobrih pobuda) postavila pitanje nad kojim sam se zamislila...'Govorim li ja ikad o nekome išta drugo osim loše'?
Na prvi mi se trenutak učinilo da se ne odnosi na mene, a kako je vrijeme prolazilo počela sam slušati riječi koje su izlazile iz mojih usta i sama sam se sebi sve više činila ružnom i jadnom...
Lako je to promjeniti, samo počneš govoriti ono što želiš reći, a ne ono što okolina želi od tebe čuti...
Srećom, ja sam se s tim pitanjem susrela u 20-toj godini i sretna sam da mi ga je imao tko postaviti.

Ne volim ljude koji me pozovu na kavu samo da bi me pitali 'Što ima novo...', jer se naivno upletem u priču misleći da se ticalo mene, a njih u stvari muče prljave stvari iz tuđih života, o kojima ja već dugo ništa ne znam...

Zamaraju me svi oni koi se ne znaju osvrnuti oko sebe pa ispred smrtno bolesne osobe pričaju o prištu na vidljivom mjestu...

Jednostavno...ti ljudi me umore i iscrpe...