Aprile dolce dormire...

Uopće ne znam imam li vremena napisati ovaj post. Na poslu sam, sama, dođem prva kad nema Branke, kao sada, kad je dva tjedna na odmoru kod mame, i na miru počnem šetati blogovima. Kavicu popijem kod kuće, sa Dražesnim (volim kad je on započne, a ja završim) i tako ovdje imam puno više vremena. Ruke mi leže na brdu papira koje treba prefakturirati, sama sebi govorim da ću već za deset minuta ubaciti u 5 i to odraditi.
Iako se sve čini idealno osjećam neku nervozu. Prespavala bi ovaj mjesec, što naši stari kažu "Aprile, dolce dormire"...
A opet kad god zaspem pred televizijom na kauču (vjerujte mi nemam pojima kad se to dogodi), živa se pojedem jer mi prođe cijeli dan da nisam Dražesnog ni zagrlila ni poljubila...a iza 23.00 jednostavno sam nepokretna... zadnjim snagama prebacim se u krevet...Koliko to može tako, ne znam. Tješim se da ću već u svibnju biti bolje, svake godine osjetim da mi je baš tada i u rujnu vrijeme kad sam na vrhuncu energije.
Malo me brine što svaki izgubljeni dan nitko ne može vratit...ali...