Kuda ideš?

Čitam "Quo vadis".
Možda sma ga trebala pročitati davno prije, ali nisam, sada mi je došao pod ruku i kao i uvijek do sada ne vjerujem da je bilo slučajno. Sigurna sam da sam trebala čuti nešto iz te knjige, nešto je trebalo ući u moje srce.
I ušlo je. Ona radost obraćenja, radost koju osjetiš kad svijet počinješ gledati novim očima, kad odjednom primjetiš razliku u sebi i ljudima koji te okružuju, kad se više sa starim prijateljima ne razumiješ jer je nešto novo ušlo u tvoje srce.
Davno već nisam obraćenik iako ta riječ dobro zvuči i jednom obraćen valjda znači da si to uvijek u očima rođenih vjernika koji svoju vjeru ne objavljaju nikakvom žestinom.
Ovih dana osjećam čežnju prema Bogu..potrebu da mu se molim nekim novim riječima, uživam kad se oči sklope u molitvi i kad osjetim da Mu pripadam.
Tako sam sretna što sam Njegova.
Sretna sam što u ovo korizmeno vrijeme nalazim riječi svetaca koje me opominju, koje me tjeraju da razmišljam i da se mijenjam.
Volim što korizma na mene djeluje...

Slutim već kraj knjige, znam taj dio kršćanske povjesti, ali ono što me brine je što kršćani koji su u srvžcu slični onim prvima još uvijek tako završavaju, izdani, ostavljeni, bačeni lavovima...najčešće od onih koji misle da poznaju Boga bolje od njih, farizeja i licemjera...

Teško je promjeniti ljudsko srce, lakše ga je ukrotiti i utješiti pravilima i običajima, ali ispuniti ga pravom ljubavlju teško se može na silu.




Možeš me vezati lancima, a možeš i jer ja to želim
što je čvršće?