Grižnja savjesti...

Da, muči me grižnja savjesti.
Sinoć sam došla kući oko ponoć...satima sam besposleno šetala po Biogradu, dva sata ispijala kavu, odslušala cijeli CD Jamesa Blunta, sjedila sat vremena u praznoj dvorani na pozornici ...
Pospana sam, umorna, imam samo sat vremena između 11.40 i 12.40 da smislim što ću dati djeci za ručak i da otrčim na drugi posao... Gledam jutros kupatilo, treba ga pomesti...kući ću doći tek oko 17.50...
Čini mi se da sam najneuspješnija tamo gdje bih trebala briljirati...čini mi se da samo protrčim kroz kuću. Ovaj vikend sam čak i nedjelju radila, pa se radni tjedan odužio. Već u srijedu sam preumorna. Možda mi tome pogoduje jugo...ili čežnja za djecom, ne znam, ali uopće se ne osjećam dobro. Čini mi se da ću morati posložiti stvari po prioritetima. Možda se samo trebam naspavati.
Ne znam, ali stalno mislim kako mi je Srednji prekasno rekao da mu trebaju krede u boji za likovni i nisam mu ih stigla kupiti...da Malena šmrca i sasvim je očito da će se razboliti, da Stariji treba više vremea provedenog samnom i da mi svi jako nedostaju.
Ljute me sve stvari na brzinu ostavljene po kući, ljuti me što moram biti zahvalna svima koji mi pomažu, a meni ni to pomoći nije dovoljno.
Možda sam samo umorna, možda sam se previše zaželila djece i doma...možda, možda, možda, ali trenutno mi nije dobro....