...usnut, pa i snivat možda...

Do ničega nisam držala u ranoj dobi moje djece kao do njihovog sna. Njegovala sam ga više i jače od čistoće, prehrane i redovitog cijepljenja. Popodnevni san i rano lijeganje bilo je svetinja.
Ona tri dnevna sata spavanja (suprotno savjetima modernih stručnjaka) utišavao se svaki izvor zvuka, hodalo se na vršcima prstiju i sve se smirivalo. Dugo godina već sam uvjerena da je miran san jako važan za razvoj djece, da je to važno za njih.
I onda sam danas propustila vrijeme Maleninog popodnevnog spavanja, stigla sam tek pri kraju. Znala sam da neće još dugo, ali ipak sam djecu usmjerila na tiho pisanje zadaće, a ja sam uhvatila poziciju na svom kauču i uživala u tišini i prigušenom svjetlu kroz balkonske škure...iznenada iz sobe se dogegala Malena i uvalila mi se u krilo. Udobno se smjestila bez da je i malo poremetila tišinu...čulo se samo škripanje olovke po papiru i sitni poljupčići koje sam ostavljala u njenoj mekoj i mirisnoj, svilenoj kosi. Ona mirno smještena u mom naručju i ja posve opuštena.
Nekoliko puta sam zamalo utišala djecu i muža...činilo mi se da je tamo u sobi još uvijek netko tko treba mir...onaj predviđen za spavanje, za mirovanje...ali ne djetetovo - moje.