Stari prijatelji

Srela sam se jučer sa starim prijateljem. Pratili smo se od vrtića, preko osnovne pa sve do četiri godine srednje škole, kada smo bili najbolji prijatelji. Što nas je tako čvrsto povezivalo? Sinoć ga gledam i ne znam. Znam u stvari, bili smo nježni, sami, neshvaćeni, previše umjetnički orjentirani, usamljeni, jedinci...
Davno je to bilo...Oni su imali bend. Mi smo bile vjerne pratiteljice i slušateljice, kritičari, PR, modni savjetnici, psiholozi i sve što prati one najpopularnije.
Nisu imali koncerte, imali su preformanse i to prave. Sjećam se zadnjeg ratnog koncerta, na najvećem gradskom trgu. Na sve smo mislili, mjeseci pripreme, redovito gostovanje u mojim jutarnjim radio emisijama, da ih publika upozna. Ponašali smo se kao pravi profesionalci. Imali smo čak i čovjeka koji je donosio svoje ploče na radio da slučajno ne bi vani iscurila neka glupa pjesma.
A jučer sjedimo jedno preko puta drugoga, zajedno sa našim supružnicima i malenom djecom. Prepričavamo prošlost i ne vidimo kako je to davno bilo i što smo postali.
Svi smo nešto drugo postali. Najčešće ono što smo se zaklinjali da nećemo biti...Kao u u onoj pjesmi '80 - te od Daleke obale.
Ima nas međunarodnih otpremnika, kompjuterskih stručnjaka, poznatih arhitekta, geodeta, tv novinara, akademskih glumica, ali nema nas više zajedno.
Kad su sinoć otišli od mene ostala mi je neka praznina...i želja da se opet sretnemo. Zašto, pitam se, pa nismo se vidjeli godinama, što mi sad trebaju?
Mogu ja sasvim mirno i bez njih, ali volila bi da se barem ponekad sretnemo...slušamo stare ploče, smijemo se starim štosevima i naravno pričamo o djeci (a o čemu drugom)