21
srijeda
ožujak
2012
Kada je jaje pametnije od kokoši!
Ljutim se kada "moja" djeca često kažu da je sigurno negdje drugdje bolje, da žele živjeti tamo gdje mogu normalno živjeti i raditi, imati obitelj, ne brinuti se za kredite i slične probleme s kojima se svakodnevno susreće prosječni Hrvat.
Cijeli svoj život sam u nekim kalkulacijama, proračunima, u trci za boljim sutra. Puno toga sam i ostvarila, ali nisam niti polovicu onoga što sam htjela. Da sam bila prosječna kuharica u Australiji, mogla sam napraviti sve to. Računica je jasna: 2+2 je i dalje 4. Pametna su ova naša današnja djeca, a mi, idealisti, smo postali ugrožena vrsta:)
P.S. - nemam ništa protiv kuharica, slučajno odabrana profesija:)
komentiraj (2) * ispiši * #
13
utorak
ožujak
2012
Kada će dva sata?
Pitanje je koje me mučilo na početku moga djetinjstva i koje sam svakodnevno bar desetak puta postavljala didu i babi. Dva sata je značilo da mater dolazi kući i da ću se moći s njom družiti, da ćemo pričati, možda negdje i otperjati. Vrijeme mi je tako sporo prolazilo, a prid kraj bih tamo iza ćoše škiljila kada će žena s punđom proviriti. Izgleda da su tada punđe bile moderne jer je još jedna susjeda imala punđu, a i tjelesnom konstitucijom je jako podsjećala na moju mater.
Tako sam jednog dana škiljila iza ćoše da ugledam moju mater i baš kad je provirila, neko malo dite se zaletilo i dotrčalo joj u zagrljaj. Brže sam se skočila i samo što od ljubomore i nemoći nisam počela plakati. Kad ono, još jedno dite koje čeka dva sata i visoku ženu s punđom...
Danas žene ne dolaze više s posla u dva sata. Sada trebaju po cijele dane biti na poslu, a od njih se očekuje da i svoje slobodno vrijeme troše na kojekakve team- buildinge (ma što to značilo). Posao je u svakom kutku života, a onda se pitamo, gdje su tu djeca i obitelj?
komentiraj (0) * ispiši * #
02
petak
ožujak
2012
Tramvaj zvani čežnja...
Jučer, dok sam putovala na posao, zatekla me čudna situacija. Stalno sam se putem štipkala za obraze da provjerim je li ovo san ili java. Ulazeći u bus, na samim vratima me dočekao uredno odjeven kondukter koji me ljubazno pitao kartu i uputio na slobodno mjesto da sjednem jer ipak, put je dug. Gledam oko sebe i ne vjeujem. Rukohvati su oprani, naslonjači na sjedalima su kemijski očišćeni, a pod se svijetlio da se skoro pa moglo jesti sa njega. Cijelim busom se prožimao osvježavajući miris, vjerojatno sredstva za čišćenje kojim je autobus očišćen. Vozač je vozio pažljivo, a ne kao da vozi vreće krumpira. Došlo mi je da uopće ne izađem iz busa. Okretište. Taksiji čekaju i sve je dulji red. Ulazim u našeg niskopodnog ljepotana. Sve blista! Na radiju puštaju neke fensi pjesme, a svi oni koji su imali slušalice u ušima, vade ih i pridružuju se slušanju tramvajskog radija. Putnici cupkaju u ritmu glazbe...Na trećoj stanici ulaze zgodne kontrolorke koje ljubazno pitaju za karte, smiješeći se i objašnjavajući na koji način možemo sada kupovati karte. Muški dio tramvaja slini jer utegnuta uniforma... pomislih da je Holding stvarno stisnuo remen. Tramvajski radijski program prekida ugodan glas glasnogovornika ZET-a. Zahvaljuje ljudima što se i dalje koriste njihovim prijevozom, što plaćaju samo 30% više cijene, a za to što nemamo punu uslugu moramo kriviti Milana Bandića koji poskupljenje od 60% (kak ti ga) nije odobrio. Srami se Milane što si nam uskratio luksuz! Još uvijek se pitam, što smo mogli dobiti za onih 30% posto?
komentiraj (0) * ispiši * #
