Pitanje je koje me mučilo na početku moga djetinjstva i koje sam svakodnevno bar desetak puta postavljala didu i babi. Dva sata je značilo da mater dolazi kući i da ću se moći s njom družiti, da ćemo pričati, možda negdje i otperjati. Vrijeme mi je tako sporo prolazilo, a prid kraj bih tamo iza ćoše škiljila kada će žena s punđom proviriti. Izgleda da su tada punđe bile moderne jer je još jedna susjeda imala punđu, a i tjelesnom konstitucijom je jako podsjećala na moju mater.
Tako sam jednog dana škiljila iza ćoše da ugledam moju mater i baš kad je provirila, neko malo dite se zaletilo i dotrčalo joj u zagrljaj. Brže sam se skočila i samo što od ljubomore i nemoći nisam počela plakati. Kad ono, još jedno dite koje čeka dva sata i visoku ženu s punđom...
Danas žene ne dolaze više s posla u dva sata. Sada trebaju po cijele dane biti na poslu, a od njih se očekuje da i svoje slobodno vrijeme troše na kojekakve team- buildinge (ma što to značilo). Posao je u svakom kutku života, a onda se pitamo, gdje su tu djeca i obitelj?
Post je objavljen 13.03.2012. u 17:46 sati.