Jučer, dok sam putovala na posao, zatekla me čudna situacija. Stalno sam se putem štipkala za obraze da provjerim je li ovo san ili java. Ulazeći u bus, na samim vratima me dočekao uredno odjeven kondukter koji me ljubazno pitao kartu i uputio na slobodno mjesto da sjednem jer ipak, put je dug. Gledam oko sebe i ne vjeujem. Rukohvati su oprani, naslonjači na sjedalima su kemijski očišćeni, a pod se svijetlio da se skoro pa moglo jesti sa njega. Cijelim busom se prožimao osvježavajući miris, vjerojatno sredstva za čišćenje kojim je autobus očišćen. Vozač je vozio pažljivo, a ne kao da vozi vreće krumpira. Došlo mi je da uopće ne izađem iz busa. Okretište. Taksiji čekaju i sve je dulji red. Ulazim u našeg niskopodnog ljepotana. Sve blista! Na radiju puštaju neke fensi pjesme, a svi oni koji su imali slušalice u ušima, vade ih i pridružuju se slušanju tramvajskog radija. Putnici cupkaju u ritmu glazbe...Na trećoj stanici ulaze zgodne kontrolorke koje ljubazno pitaju za karte, smiješeći se i objašnjavajući na koji način možemo sada kupovati karte. Muški dio tramvaja slini jer utegnuta uniforma... pomislih da je Holding stvarno stisnuo remen. Tramvajski radijski program prekida ugodan glas glasnogovornika ZET-a. Zahvaljuje ljudima što se i dalje koriste njihovim prijevozom, što plaćaju samo 30% više cijene, a za to što nemamo punu uslugu moramo kriviti Milana Bandića koji poskupljenje od 60% (kak ti ga) nije odobrio. Srami se Milane što si nam uskratio luksuz! Još uvijek se pitam, što smo mogli dobiti za onih 30% posto?
Post je objavljen 02.03.2012. u 16:54 sati.