|
Kušani smo, a kušnja nam dolazi i iz nas samih kao i iz drugih izvora. Sami smo svoja pustinja i oaza, svoje smo bojno polje i utvrda, svoj smo suborac i protivnik, svoj uspjeh i neuspjeh... U svojim smo kušnjama često dovedeni pred zid, u pusto mjesto bez života. Prepušteni smo svojim odlukama i svojim energijama, često bez pomoći ili utjehe. Tada su u pitanju kako naši duhovni tako i naši emocionalni pa i tjelesni resursi. Kušnja nas troši. Izjeda razloge postojanja. Zahvaća sve pore našega života i lomi nas. Preoblikuje u nama svjetove, dovodi nas u stanja u kojima nam duh može i klonuti. Izdržavanje kušnje izdržavanje je mraka, a katkad i besmisla. Pa i samo je izdržavanje kušnja u kojoj ne znamo što nam je činiti. Nesigurnosti nam se redaju žilama i porama uma, ne znamo čega se uhvatiti kao čvrsta oslonca. Iskušavanom je najteže povjerovati da i kušnja ima smisla. A ima. Isusova kušnja u pustinji, o kojoj je danas riječ u liturgiji, u sebi sažima sva naša iskušavanja. Odvaguju li se naše mogućnosti s našim granicama, zavodljivosti s obmanama i obećanja s perspektivama, Isusov otpor napasniku htio bi nas ohrabriti da iz kušnje postoji spas. Izlaz je naznačen tek nakon izdržavanja. Anton Šuljić Večernji list, 25.02.2007. |