31
četvrtak
siječanj
2008
Muž, djeca, žena, djeca
Nema se tu, ustvari, što ispričati.
Svako bi ga jutro sačekala ispred zgrade,
on bi bez pozdrava ušao u automobil
i tako bi se, gotovo bez riječi,
odvezli na posao.
Već na ulazu u zgradu bi se razišli,
svatko bi otišao u svoj ured
i ne bi se vidjeli
sve do kraja radnog vremena.
Ona bi ga opet čekala u svome automobilu,
on bi ušao, nasmiješio se
i to je bio znak.
Odvezli bi se na sam kraj grada,
tamo gdje počinju prve livade i šume
i parkirali automobil
na sam rub minskoga polja,
kao da to što su radili
nije bilo dovoljno opasno.
Onda bi se raskopčali,
ona bi sjela na njega
i ubrzo bi oboje bili gotovi.
Dovezla bi ga ispred zgrade
i tu bi započela druga priča:
Muž, djeca, žena, djeca.
Nikada o tome nisu razgovarali.
Funkcionirali su kao savršen stroj,
mehanizam koji samo ravnomjerno bruji,
ali nikada, baš nikada ne pravi buku.
komentiraj (2) * ispiši * #
24
četvrtak
siječanj
2008
Samo da je htjela
Ona je bila ogromna.
Ne debela, nego velika.
Sve je na njoj bilo na svom mjestu,
moglo bi se čak i reći da je bila lijepa,
samo nekako uvećana i izdužena.
Pušila je dugi Marlboro 100`s,
pridržavajući ga dugim,
jarkocrveno nalakiranim noktima,
vozila onaj dugački Volvo,
kakav sigurno više ne proizvode,
oblačila dugi, crni, kožni mantil
i prekratke minice koje su otkrivale
vjerojatno najduže noge na svijetu.
U mozak ne ulazim.
Mislim da ni danas
ne mogu objasniti zašto,
ali u njenoj sam blizini
osjećao neobjašnjiv strah.
Jednom me je tako povezla kući,
onim svojim velikim automobilom.
I dok smo se šutke vozili
vlažnom i mračnom cestom,
pomislio sam kako bi svakoga trenutka
mogla zastati negdje sa strane,
obuhvatiti me tim svojim najdužim nogama
i uvući u sebe.
Uhvatio me paničan strah.
Imao sam osjećaj da se naglo smanjujem
i tonem u sjedalo.
Mislim da sam se tada bio toliko smanjio,
da me je mogla stisnuti u šaku,
baš kao King Kong uplašenu plavušu,
samo da je htjela.
komentiraj (1) * ispiši * #
17
četvrtak
siječanj
2008
baš kao da se svima ispričavaju
gotovo svake večeri slušaš
stampedo
stiješnjen u sobi
iznad
susjed tuče svoju ženu.
čuješ viku, čuješ nemoj,
čuješ udarac, jauk i tupi udar u pod.
onda dugo tišina.
i možda te baš ta tišina najviše uznemiri
pa pomisliš:
ovaj put ju je sigurno zatukao.
i već vidiš policiju, hitnu, vojsku, vatrogasce,
ali više ne čuješ ništa,
osim dalekog grgoljenja vode u cijevima.
poslije ih viđaš zagrljene na stubištu,
kako javno izmjenjuju nježnosti,
baš kao da se svima ispričavaju.
komentiraj (1) * ispiši * #
10
četvrtak
siječanj
2008
ženin pas
Prijatelj mi priča o ženinom psu.
Baš tako kaže: ženin pas.
Bio je to, ustvari, i njegov pas,
ali ga on nije volio.
To ne kaže.
Ženinog je psa
prije godinu dana
pregazio auto.
Jedva ga je lopatom
odvojio od asfalta, kaže.
Zakopao ga iza zgrade.
Žena misli da je pas odlutao
i još uvijek čeka da se vrati.
Normalno, prepoznaje ga
u svim psima na ulici.
Čak i u onima druge pasmine.
Zove ih njegovim imenom,
a kada se ne odazovu,
rasplače se.
On joj nikako nema hrabrosti
reći da je pas mrtav.
Ustvari, ne želi joj reći.
Tako je bolje, kaže.
Kod kuće cijelo popodne
razmišljam o ženi moga prijatelja
i njenom psu.
Netko bi toj ženi
konačno morao reći istinu.
Stvarno bi joj to netko morao reći.
komentiraj (2) * ispiši * #
03
četvrtak
siječanj
2008
Volim imati takve stvari
Eto, dogodilo se
i ona je to znala.
Zato o tome više
nisam htio razgovarati.
Bilo je to isto kao
kada na ulici
naletiš na nekoga
i oboje krenete u istu stranu
pa se nikako ne možete mimoići.
Prvo krenete na lijevo
pa na desno
i tako nekoliko puta
dok se konačno ne dogovorite.
Nakon par dana
samo je sjela na vlak,
otišla u Zagreb
i vratila se
s punom torbom
bespotrebnih stvari.
Dok ih je vadila iz torbe
i slagala na stol,
rekla je:
Volim stvari koje
ničemu ne služe,
osim za ukras.
Jednostavno,
volim imati takve stvari.
komentiraj (2) * ispiši * #
