nije tako živio

trenutak prije nego si
pao u to blato
mogao si vidjeti
to poznato lice
kako se smije,
širi ruke i zove te.
i trenutak prije nego si
pao u to blato
mogao si vidjeti
to poznato lice
kako nepovratno izmiče.
i najbolje bi bilo da si
ostao tako ležati
do sudnjeg dana u blatu
kao neko živinče,
kao zadnji ker.
mogao si,
a što bi onda rekli ljudi?
- nije tako živio,
ali je tako završio.

kamenčić što se kotura po pločniku

uznemiri te kamenčić
što se kotura po pločniku
i glas žene koja ti se obraća
kao da te poznaje.
ne vraća se putnik kad ti to poželiš!
- čuješ je kako to ponavlja
i čovjeku iza tebe.
odjednom je potpuno razumiješ
i sve ti počinje nedostajati,
kao kad se probudiš
u nepoznatom gradu,
u hotelskoj sobi,
u tuđem krevetu.

Gledam na televiziji ženu,
sude joj za ratne zločine.
Žena stvarno izgleda opako.
Nekada je odlučivala
tko će živjeti, tko će umrijeti.
Možda je samo kuhala kave.
Dvije slađe, jedna gorča
i tako svaki dan.
To stvarno zna izluditi čovjeka.
Sada je samo obična uplašena žena.
Gleda okolo po sudnici
i kao da ne vjeruje da pričaju o njoj.
Ali, svejedno,
žena stvarno izgleda opako.
Dvije slađe, jedna gorča
i tako svaki dan.