Psiho Blab

01.06.2014., nedjelja

Stereotipi i predrasude

U srpnju 2009. godine policija u New Jersey-u je dobila dojavu zabrinutog građanina koji je primijetio ekcentričnog beskućnika kako razgledava kuću oglašenu za prodaju. Mladi policajac na dužnosti zatekao je postarijeg i pokisnulog čovjeka koji je tvrdio da se zove Bob Dylan i došao je pogledati kuću koju namjerava kupiti. Međutim, policajcu taj Bob Dylan naprosto nije izgledao onako kako je on zamišljao Bob Dylana, nego kao netko tko je pobjegao iz obližnje bolnice. Zbog toga je odlučio da ga privede i potvrdi njegov pravi identitet. Ispostavilo se da je to zaista bio Bob Dylan.

Heavy metal band Iron Maiden poznat je po ekstravagantom scenskom nastupu, glasnoj i nevjerojatno brzoj svirci. Njihov pjevač Bruce Dickinson je uspješan biznismen i pilot koji upravlja boingom 747 i razvozi band po svjetskim turnejama. Basist Steve Harris, nikada u životu nije probao nikakvu drogu, čak niti kanabis. Ostatak banda je također strogo protiv bilo kakvih narkotika.

Bob Dylan i Iron Maiden zanimljivi su upravo zbog toga jer odstupaju od stereotipnog mišljenja koje imamo o muzičkim legendama i rock grupama. S druge strane, netko kao Goran Bare se savršeno uklapa u stereotip modernog rockera izmučenog, drogom i alkoholom koji vjerojatno doprinose njegovom kreatvnom geniju. I upravo zbog toga jer se netko uklapa u stereotip koji o određenoj grupi imamo, još nas više učvršćuje u pomisli da je to i univerzalna istina za sve ostale pripadnike iste grupe.

Zbog toga bi se moglo tvrditi da su stereotipi korisni za ljudski mozak jer operiraju kao kognitivni mehanizmi koji brzo prikupljaju i procesiraju informacije o onome što se oko nas događa ili ljudima koji nas okružuju te stereotipi služe kao prečica za prikupljanje podataka bez potrebe za dodatnim objašnjenjima. Na primjer, ako se jedina dostupna informacija o Mladenu odnosi na to da je završio Elektrotehniku, mi smo sposobni predpostaviti da je Mladen dobar u matematici, informatici i vjerojatno se bavi nekim poslom vezanim uz IT. Automatskim formiranjem takvog zaključka, vjerojatno ćemo biti u pravu. Također ćemo biti u pravu kad tvrdimo da je većina Azijaca dobra u matematici, što je pozitivni stereotip.

Međutim, kako su stereotipi i te kako prisutni među spolovima, uvriježeno je mišljenje da su muški Azijci dobri u matematici. Istrazivanja su pokazala da talentirane azijske matematičarke postižu bolje rezultate na testovima kad ih se prije toga podsjeti da su Azijke i kao takve dobre u matematici. Međutim, testovi si riješe slabije kad se iste podsjeti da su djevojke, jer je tradicionalno matematika znanost u kojoj dominiraju muškarci.

Stereotipi su u našem životu prisutni od ranog djetinjstva. Djevojčice se više štite dok se kod dječaka potiče riskantno ponašanje, mada za to nema nikakvih znanstvenih potvrda. Dapače, u ravnopravnoj igri, dječaci se ozlijeđuju češće nego djevojčice.

Međutim, prisutan je također stereotip da su oni koji nose naočale inteligentniji. To možda može biti činjenica za neke koji nose naočale, ali definitvno ne za sve koji pripadaju toj grupi. I ta univerzalna aplikacija stereotipa da su svi koji pripadaju određenoj grupi isti, je fundmantalna pogreška. Političari kradu, rockeri se drogiraju, plavuše su glupe, starci su senilni, mentalno oboljeli su opasni, mladi su lijeni, Englezi su uštogljeni, Muslimani su teroristi, muškarci vole sport i tehniku, žene su usmjerene prema obitelji, uljepšavanju i odijevanju, žene više pričaju - lista je beskonačna.

Nadalje, svijet podijeljen na nekakve diskretne kategorije rezultira predrasudama i posvajanjem mentaliteta mi i oni, što nam dozvoljava da razvijemo osjećaj identiteta i pripadnosti jednoj ili drugoj grupi. Uz to smo skloni precjenjivati sposobnosti svoje grupe i istodobno podcjenjivati one koje pripadaju drugoj grupi. Klasičan primjer toga je bio nedavni referendum o istospolnom braku. Nažalost, ponekad identificiranje s jednom grupom opravdava nehumane postupke prema drugoj. Tako se dogodio Holokaust, gdje je jedna grupa koja je sebe smatrala superiornijom od druge inferiornije, Židova, dala sebi za pravo da onda tu manje vrijednu ljudsku grupu nehumano tretira.

Kako se teško riješiti predrasuda, pogotovo onih uzrokovanih strahom. Pogledajte video.

Mislim da smo svi, manje ili više skloni povremenom stereotipiranju i predrasudama. To je naprosto dio nas. Pozitivni stereotipi mogu ponekad biti i korisni. Međutim, problem nastaje kad dozvolimo da oni negativni prerastu u predrasude koje tada usvojimo kao naše uvjerenje, što zaista može naštetiti osobi ili društvu. Biti tolerantan prema onima koji drugačije misle, drugačije izgledaju, drugačije se oblače, drugačije su boje kože, drugačije misle nije uvijek jednostavno, ali je nužno i za promjenu nikada nije kasno. Ne moramo se nužno voljeti, ali se možemo naučiti zajedno živjeti i možda uz put nešto jedni od drugih i naučimo. Jer nikako nije istina da veliki mozgovi slično misle. Bogatstvo je u različitosti. I zaista ne mogu zamisliti ništa dosadnije i depresivnije od kolektivne jednoličnosti uzrokovane predrasudama i stereotipima.

- 20:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.05.2014., ponedjeljak

Stjecanje samopouzdanja tijelom, umom i glumom

Nebrojeno sam puta čula uzrečicu: "Samo budi ono što jesi, i sve će biti u redu“.
Putujući kroz život, shvatila sam da je to vjerojatno najbolji, ali i najgori savjet
koji mi je netko mogao dati. Najbolji zbog toga što sam uvijek vjerovala
da moji postupci naprosto moraju bit sukladni s time kakva sam kao
osoba i kako se tog trenutka osjećam. Nisam željela glumiti niti se pretvarati
biti ono što nisam. Tada sam to zvala iskrenošću i time se ponosila.
Najgori, jer se ispostavilo da istinska ja nije niti pokušavala sakriti osjećaj
nesigurnosti ili manjak samopouzdanja. Ispostavilo se da, ponekad, biti ono
što jesi naprosto nije dobro niti poželjno. A evo i zašto.

Jednom davno, dobila sam posao u brokerskoj kući kao tajnica. Bila sam
presretna. Okružena pametnim, mladim, ambicioznim ljudima u novoj
modernoj zgradi, činilo se da mi je napokon krenulo. Kako je vrijeme odmicalo,
ja sam se osjećala sve gore, kao da tamo nisam pripadala. Svoj sam posao
pokušavala odraditi što sam najbolje mogla, ali zbog nekog razloga,
ljudi su me izbjegavali ili naprosto nisu primjećivali.

I ono malo samopouzdanja koje sam imala, rasplinulo se poput mjehura
od sapunice kad su zaposlili drugu tajnicu; iskusnu, samouvjerenu, sposobnu.
Čak i način na koji se kretala, odavao je osobu u koju se može pouzdati.
U tjedan dana, ona je uspjela ostvariti odnos s ljudima koji ja nisam
uspjela u 2 mjeseca.
Bila je sve ono što ja nisam. Meni se više nitko nije niti obraćao jer je
Martina bila ono što su htjeli i što im je trebalo. Zbog toga se nisam
iznenadila kad me jednog dana Direktor pozvao i rekao da mu se čini
kako se ja ne snalazim i da je neminovno da, ako se stvari ubrzo ne
poprave, izgubim posao.

Zaista mi nije bilo jasno što mi se to dogodilo. Kako sam od jedne prilično
samouvjerene djevojke, koja je uvijek bila vrijedna, nasmiješena i nastojala
raditi posao kako je najbolje mogla, uspjela pasti toliko nisko da mi je
prijetio otkaz? U svemu tome utjehu mi je pružila Biba. Ona je bila jedina kojoj
sam se svidjela, i u to vrijeme, jedna od najiskusnijih brokerica u firmi koju se
cijenilo i slušalo. Razgovarale smo i gotove postale prijateljice. Ispostavilo se
da je vrlo ljuta na mene zbog toga što sam se sama dovela u takvu
situaciju,ali i na svoje kolege jer joj nije bilo jasno što sam to krivo
napravila da moram otići.

Nikad nisam u potpunosti saznala što se zaista dogodilo i što je to Biba rekla
svojim kolegama iza zatvorenih vrata. Uglavnom, krajem tog tjedna Direktor
me ponovno pozvao u svoju sobu. Bila sam uvjerena da je ovog puta samo
zato da mi zaželi sreću na nekom drugom poslu. Međutim, držeći neki papir
u ruci, rekao je kako je iznenađen jer je primio peticiju koju su svi u firmi,
navodno, potpisali i kojom zahtijevaju da mi se pruži još jedna prilika umjesto
otkaza. Iako nije siguran da je to najbolja odluka, spreman je poštovati
volju većine.

Od iznenađenja i šoka nisam znala što da kažem, samo sam
plakala i plakala. I isplakala svu tu frustraciju koja me mjesecima jela,
kroničan nedostak samouvjerenosti i pouzdanja, nesposobnost da se
promijenim, svoju plašljivost, osjećaj nepripadnosti. Shvatila sam da
nije problem u ljudima oko mene. Problem je u meni, u mom samopouzdanju.
Trebalo mi je da netko drugi pokaže vjeru u mene, prije nego što sama
povjerujem u sebe.
I to je bilo dovoljno da se sve promijeni. Ostala sam u firmi slijedećih
nekoliko godina i bila sretna.

Pretpostavljam, ono što želim reći je da, ponekad, bez obzira koliko mi
vjerovali u sebe i svoje sposobnosti, životne situacije u kojima se nađemo
nas zateknu, iznenade i negativno utječu na naše samopouzdanje.
Na primjer, ono može biti i te kako poljuljano nekome tko je poslao 100
životopisa,otišao na 10 razgovora za posao od kojih ni jedan nije bio
uspješan. Ili nekome tko je izgubio posao, teško je krenuti ponovno.
I to je vrlo opasno, jer bez samopouzdanja nema uspjeha,
bilo da se radi o samome poslu,razgovoru za posao ili odlasku
na kavu s nekim tko nam se sviđa.

Internet je prepun korisnih savjeta o tome kako si pomoći podignuti smopouzdanje.
Međutim, ono što je mene najviše fasciniralo je govor na koji sam naišla
prije nekog vremena. Radi se o istraživanju koje je provela psihologinja
Amy Cuddy i divno demonstrira kako naše tijelo može pozitivno
utjecati na naš um i ponašanje.

Nije samo važno kako verbalno komuniciramo nego i kakav nam je govor tijela.
Jer, kad se radi o samopouzdanju ili nedostatku istoga, sve je u percepciji.
Način na koji se krećemo, sjedimo, stojimo, i općenito pozom našeg tijela
odajemo kako se osjećamo i koliko smo sigurni u sebe.
Nedostatak samopouzdanja uvjetuje da se osjećamo manjim, ranjivijim,
slabijim pa se u skladu s time i ponašamo. To se obično demonstrira time
što se stisnemo, pogurimo, pognemo glavu, povučemo, izbjegavamo direktan
kontakt očima, postajemo promatrači radije nego aktivni sugovornici.
Ako se tako osjećamo i susretnemo nekoga za koga mislimo da je u moćnijoj
poziciji od nas,situacija postaje još gora.

I to je upravo ono što se meni dogodilo.

Svakim atomom svoga tijela odavala sam osobu koja je nesigurna u sebe i to
je svima bilo jasno, osim meni. Nije bio problem u tome kako sam radila,
nego u tome kako su me drugi doživljavali. A vidjeli su me upravo
onako kako sam se i sama osjećala. Teško je imati pouzdanja u nekoga
tko nema pouzdanja u samoga sebe.

Amy Cuddy govori kako vježbanje moćnih poza u trajanju od samo dvije
minute može pomoći ne samo da se promijeni hormonalni balans u tijelu,
nego i način na koji doživljavamo sebe i kako nas drugi vide. Temeljeno je
na istraživanju koje je provedeno na Harvard Sveučilištu. Svakako vrijedi
pokušati. Govor je zaista zanimljiv, inspirirajući i vrijedan pažnje, molim
vas pogledajte (sa srpskim prijevodom je jer hrvatski nije dostupan).

Glumiti da smo sigurni u sebe ponekad nije samo dobro nego i nužno.
Što više glumimo da smo samopouzdani, to je veća mogućnost da ćemo
jednog dana to i postati. Ne znači da zbog toga nismo ono sto jesmo ili da se
pretvaramo da smo nešto drugo. Svatko od nas je samopouzdan u
kontaktu s ljudima koji nas znaju i vole ili u okruženju u kojem se
osjećamo sigurni i prihvaćeni. Problem nastaje kad se nađemo u
situaciji koja je nova, drugačija, zahtijevnija. Glumiti samopouzdanje
znači jednostavno uspjeti u onome što želimo.

Ponekad, ono što nas najviše brine nije kompetencija ili stručnost nego strah
od neuspjeha, strah da će nas netko ismijati, da nećemo ostvariti nečija
očekivanja, da će nam se netko suprotstaviti ili ćemo naići na neodobravanje.
Ako se to dogodi, svakako je dobro razgovarati s nekim bliskim kome
vjerujemo ili zahvaljujući Amy Cuddy, sada znamo da i prakticirati
moćne poze pomaže, ali nije dobra ideja to otvoreno pokazati
pred svojim šefom, klijentom ili profesorom.

Za mene je danas biti ono što jesam privilegija, koju sam, osjećam,
morala zaraditi i zaslužiti. Naučiti glumiti samopouzdanje nije jednostavno,
ali je svakako ostvarivo. Zahtijeva rad na sebi, preispitivanje, samouvjeravanje.
Najviše od svega, bez obzira koliko teško bilo, ne gubiti nadu, krenuti
ponovno i ne gubiti vjeru u sebe i svoje sposobnosti.

I to mi je svakako preokrenulo život, jer biti ono što jesam značilo je
također biti preplašeni mali miš. Naravno, i sada se ponekad tako
osjećam i vjerujem da uvijek hoću, to je dio mene. Razlika je samo
u tome da onog trena kad izađem van, krenem na posao ili naiđem
na novi izazov, taj preplašen miš može biti sa mnom, ali me ne brine.
Već ga godinama ga nitko osim mene nije vidio.

Oznake: psihologija

- 15:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.04.2014., nedjelja

Kako nas pametna tehnologija poglupljuje

Pripadam generaciji koja poznaje život kakav mnogi danas naprosto ne mogu niti zamisliti. Jer naravno, kakav bi to život bio bez pametnih telefona, facebooka, twittera, google, maila, poruka, instagrama, i općenito interneta?

Nedvojbeno, naš se svijet zahvaljujući napretku u tehnologiji u samo zadnjih 20 godina, potpuno transformirao. O dobrim I lošim stranama takvog boom-a moglo bi se raspravljati danima. Ono što mene zanima je da li dostupnost pametnim tehnologijama znači da smo i mi postali pametniji samim time što se njome služimo?

Činjenica je da smo tokom radnog dana ili učenja konstantno bombardirani mailovima, porukama, facebookom, twitterom. Mobitel je naprosto postao dio nas. U svakom trenutku dostupni smo svakome i očekujemo da svatko bude dostupan nama. Istraživanje provedeno na Kalifornijskom Sveučilištu je otkrilo da tipičan službenik u uredu provede samo 11 neprekidnih minuta rada na jednom zadatku bez da je ometen porukom, mailom ili provjerom facebook statusa.
Kad se radi o studentima ili školskoj djeci, rezultati istraživanja su još depresivniji. U experimentu Dr. Larry Orsena sudjelovalo je 263 studenata od kojih se tražilo da rade na pismenom zadatku 15 minuta. Unatoč tome što su znali da ih se promatra, studenti nisu odoljeli slanju poruka ili twitanju. Koncentracija na sam zadatak je pala u prosjeku nakon samo 2 minute.

Hodati i žvakati u isto vrijeme je multitasking. Sve ostalo je zabluda.

Rezultati istraživanja nisu se, naravno, pokazali popularnim medju studentima. Jedan od njih je napisao kako ne vidi problem sve dok on dobiva dobre ocjene. Medjutim, problema i te kako ima. Znanstveno je dokazano da oni koje tehnologija ometa u radu, na standardnom kognitivnom testu postižu 20% slabije rezultate. Ne samo što nam treba više vremena da ono što smo započeli dovršimo i odlučimo koja nam je informacija važna, nego se zavaravamo i redovito precjenjujemo svoje sposobnosti.

Jedna od ubjedljivo najpopularniih zabluda je vjerovanje da možemo obavljati nekoliko zadataka odjednom, tzv. multitasking. Ne samo da mislimo kako možemo, nego vjerujemo da smo u tome jako dobri i uspješni. Upravo suprotno. Naše su sposobnosti vrlo ograničene i zapravo, malo je toga što smo u stanju obavljati u isto vrijeme. Svodi se na otprilike hodanje i žvakanje gume ili možda gledanje televizije I slaganje rublja. Barem jedna od dvije stvari koje radimo u isto vrijeme mora biti automatska, nešto o čemu ne moramo razmišljati. Sve ostale aktivnosti uvjetuju mozak da brzo manevrira po principu on/off, ovisno o tome čemu se tog trenutka poklanja pažnja.

To neprestano manevriranje, paljenje i gašenje, prelaženje se jedne stvari na drugu koje nastaje distrakcijama i nesposobnošću da se koncentriramo na duže vrijeme, iscrpljuje mozak i umanjuje sposobnost. Zbog toga, na primjer, ne čude upozorenja o opasnosti korištenja mobitela u vožnji.
Također,nedostatak duboke koncentracije onemogućava “encoding”, proces kojim se naučeno u mozgu prenosi iz kratkotrajne memorije u dugotrajnu. Znanje je u tom slučaju površno i brzo se zaboravlja. Student koji samo želi dobru ocjenu možda u tome ne vidi problem. Medjutim, koja je svrha učenja ako je znanje koje se tako stekne površno i uz to se brzo zaboravi?

Ono što je možda najvažnije u svemu tome je cinjenica da se struktura mozga, modificira i mijenja, ovisno o novim iskustvima kao što je učenje ili ozljeda. Na primjer, istraživanje je pokazalo takve promjene kod londonskih vozača crnih taksija tijekom učenja za ekstremno težak test koji zahtjeva da se memorira 320 ruta u radijusu od 10km, što pokriva 25.000 ulica 20.000 znacajnih mjesta.

Na isti način, naše ponašanje potaknuto krivim uvjerenjem da smo sposobni raditi mnoge stvari odjednom uvjetuje promjene u mozgu koji se jednostavno adaptira našem ponašanju. Za one koji se naprosto ne mogu oduprijeti slanju poruka za vrijeme sastanka ili se spremati za ispit bez da slušaju glazbu i surfaju po facebooku, znači da vremenom bilo kakva koncentracija na duže vrijeme postaje nemoguća. Jer, prije svega, mozak je plastičan, ali nije elastičan. To znači da se promijenjena struktura ne vraća sama od sebe u prvobitan položaj, nego stvara naviku u ponašanju koju je teško mijenjati. Utjecaj takve navike na ostale aspekte u životu ,pogotove socijalne, je puno značajnije od činjenice da možda neki od današnjih mladih ljudi vjerojatno nikada neće imati dovoljno strpljenja pročitati Tolstojev “Rat i mir”.

Neki će slegnuti ramenima i reći da se svijet oko nas mijenja što uvjetuje promjene u našim navikama, načinu na koji mislimo, učimo i radimo. Stoga se potrebno fokusirati na to da pronadjemo način da se tome prilagodimo. Takve tvrdnje,barem za sada, nemaju nikakve znanstvene potvrde. Bez obzira na superiornost mozga, postoje biološki limiti koji uvjetuju na što on može obratiti pažnju u zadanom trenutku.

Ja vjerujem da je tehnologija sama po sebi, korisna i uveliko obogaćuje život. Problem je u nama, našoj percepciji i važnosti koju tome pridajemo. Naša sposobnost da pronađemo nekakav zdravi balans, umjesto slijepog prihvaćanja svega što pametna tehnologija nudi, može i te kako utjecati na to koliko smo uspješni u onome što radimo.

- 18:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #

28.03.2014., petak

Toliko ljudi, a nigdje čovjeka

Što biste učinili da vidite usamljeno, prestrašeno dijete na ulici? Da li biste zastali, upitali zašto je samo,gdje su roditelji? Upravo je to bila tema eksperimenta provedenog ovih dana u Londonu, u jednom šoping centru. Dvije djevojčice, Uma 7godina i Maya 5, stajale su tako same sat vremena glumeći da su se izgubile. Prije samog početka snimanja, TV ekipa je provela anketu pitajući slučajne prolaznike isto pitanje - što biste ucinili? Naravno, svi ispitanici su izjavili da bi pomogli djetetu. Međutim, ono što se dogodilo iznenadilo je mnoge.
Za vrijeme trajanja experimenta 619 ljudi je prošlo pored jednog ili drugog djeteta, a da se nitko nije niti osvrno, a kamoli stao. Čak je i majka s bebom u kolicima jednostavno zaobišla djevojcicu. 619 ljudi je nastavilo svojim putem ne obraćajući pažnju. Jedina osoba koja se zaustavila bila je žena u sedamdesetim godinama. Kratki isječak iz tog eksperimenta može se vidjeti u ovom videu.

http://youtu.be/R5aIpUVAwZs

Što ovo govori o nama kao ljudima? Da smo otuđene, okrutne, preokupirane kukavice koje nije briga ni za koga osim za sebe same? Da se bojimo da nas ne proglase pedofilima, u ovom slucaju? Možda od svega pomalo, ali prvenstveno naglašava da nas naše ponašanje u nepredviđenim situacijama može zaista neugodno iznenaditi i nadasve posramiti. Unatoč tome što smo duboko uvjereni da znamo kako bi se u nekoj određenoj situaciji ponijeli to uopće nije tako. Psiholozi taj fenomen nazivaju “ bystander effect". Prva studija na tu temu provedena je nakon ubojstva Catherine “Kitty” Genovese 1964. godine u New Yorku. Catherine je presreo muškarac na ulazu u njen stan i izbo je nožem. Poslije se ispostavilo da su mnogi stanari zgrade culi krikove i poziv u pomoć, ali nitko nije reagirao. Nekih pola sata nakon što je napadnuta, netko je ipak pozvao policiju, ali za Catherine je bilo prekasno. 50 godina poslije njenog ubojstva novine su prepune sličnih slučajeva. Djevojke su silovane po kućnim partijima, čaki i vlakovima, a da im nitko nije priskočio u pomoć. Parovi se svađaju ili tuku na ulici, bez da itko pokuša intervenirati. Čovjek doživi srčani udar, ali se pretpostavi da se isti napio i prilegao, pa ga se pusti na miru.

Godine istraživanja na tu temu dokazala su da što je grupa ljudi brojnija, to smo više skloniji prebaciti odgovornost sa sebe i prenijeti je na druge. Slijedimo princip: “Zašto bih ja bio prvi kad nas je toliko, valjda će netko drugi pomoći”. Okruženi velikom grupom nepoznatih ljudi, nastojimo pronaći smisao u onome što se događa i ako vidimo da ostali tu situaciju ignoriraju, vrlo je moguće da ćemo i sami slijediti taj primjer. Ljudi su također skloniji priskočiiti u pomoć onima za koje smatraju da pripadaju njihovoj grupi nego strancima.

Mnogi su znanstvenici uvjereni da je altruizam ili sklonost da pomognemo drugima usađena u naš DNK. Bezbrojni su primjeri onih koji su svojim herojskim postupcima spasili živote i pomogli u nevolji. Međutim, isto tako je dokazano da je vrlo teško prevazići “bystander effect”. I sama sam se u to uvjerila neki dan u vlaku. Pored mene je sjela djevojka i sakrila lice. Vrlo brzo sam shvatila da nešto nije u redu. Činilo mi se da plače, ali nisam bila sigurna. Provela sam nekoliko minuta sjedeći zbunjena i uznemirena, pogledavajući okolo. Da li itko vidi što se događa? Gospodin preko puta mene surfao je po svom mobitelu, potpuno zaokupljen svojim svijetom. Mladić pored njega je drijemao sa slušalicama na ušima. Tada sam primjetila gospođu koja je stajala i, poput mene, povremeno pogledavala djevojku. Napokon su nam se oči srele i shvatile da mislimo isto. Bez glasa, nadajući se da će uspjeti čitati s mojih usana, upitala sam je “da li plače?” Gospođa je potvrdno kimnula glavom. Dotakla sam djevojku po ramenu, pitala da li je OK i da li joj mogu ikako pomoći? Ona me onako zaplakana pogledala i rekla: Hvala, dobro sam, samo sam primila lošu vijest. Mogu zamoliti papirnatu maramicu?”

Poslije, razmišljajuci o tome što se dogodilo, shvatila sam kako sam se i sama našla u situaciji u kojoj sam mogla birati da li ću pasti pod utjecaj bystander effecta ili ne. Na trenutak sam se dvoumila da li da nastavim čitati svoju knjigu i pravim se kao da ništa ne primjećujem. Tako bi bilo najlakše. Istovremeno, tražila sam potvrdu nekoga tko prolazi kroz istu dilemu, preispitujući savijest koju je nemoguće ignorirati. Nekakvo prešutno savezništvo s nekim tko je primjetio ono što i ja bilo je dovoljno da se obratim djevojci i ne razmišljam o tome da li će me ona opsovati, uvrijediti, reći da gledam svoja posla i tako me javno osramotiti, ili će biti zahvalna na ponuđenoj pomoći. Ponekad ono sto se čini ljudski i ispravno nije lako učiniti sam. U mnoštvu ljudi netko uvijek misli isto kao i mi. Samo ga treba pronaći, ne misliti na posljedice i pomoći. Ja naravno nisam napravila ništa značajno, nisam spasila nečiji život niti pomogla da se netko osjeća puno bolje. Samo sam dala papirnatu maramicu nekome kome je tog trenutka ona trebala. Ipak,ma kako to patetično zvučalo, osjecala sam se kao čovjek. I to je najbolje što mi se moglo dogoditi.

Oznake: psihologija

- 22:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.03.2014., nedjelja

Milijun dolara? Ne hvala, imam sve što mi treba

Grigori Perelman ima 47 godina. On i majka žive skromno u višekatnoj zgradi u St Petersburgu. Međutim, Gregori nije običan čovjek iz susjedstva nego vjerojatno najveći matematičar današnjice. 2002. godine izazvao je senzaciju time što je prvi dokazao sto godina staru Poincareovu hipotezu. Četiri godine poslije nagrađen je medaljom koja se smatra ekvivalentom Nobelove nagrade u matematici. Ponovno je uzburkao javnost time što je odbio nagradu i napustio službene matematičke krugove. 2009.godine Clay Institut za Matematiku nagradio je Perelmana milion dolara za njegovo otkriće. Pogađate, i to je odbio. Jedino objašnjenje koje je ikada dao novinarima bila je jedna rečenica upućena kroz poluzatvorena vrata svoga stana : „Imam sve što mi je potrebno“.

Očekivano, priča o geniju koji je mogao imati sve, a nema ništa zaintrigirala je mnoge. Po nekima, odbiti milijun dolara je ludo i glupo. Neki se dive njegovom ekscentričnom integritetu i preziru koje je iznio prema slavi i nedostatku etike. Ostali smatraju da je mogao uzeti novac i dati ga u dobrotvorne svrhe. Ono što je vjerojatno najviše intrigantno je pitanje koje to atribute Grigori ima, a koje mi ostali obični ljudi nemamo? I pri tome ne mislim samo na njegov matematički genije, koji je, usput rečeno, vjerojatno pridonio takvoj odluci. Profesor Bell sa Oxforda smatra da se Grogorijev psihološki „makeup“ drastično razlikuje od onog kakvog posjeduje većina ljudi, što je i uvjetovalo potpuno različit stav prema životu.

Meni se čini da, za razliku od ostalih, Gregori savršeno razumije koncept „imati onoliko koliko ti je potrebno“. Rijetko tko zastane i zapita se isto. Koliko nam je zaista potrebno? Odgovor bi vjerojatno bio: "sigurno više nego sada“ ili "bio bih sretan s milijunom“. Istina je vjerojatno sasvim drugačija - mi zapravo nemamo pojima. Samo mislimo da znamo. I to se ne odnosi samo na novac. Mi mislimo da nam nije dovoljno hrane pa jedemo više nego trebamo i postajemo pretili. Mislimo da nemamo dovoljno stvari pa kupimo ono što nam ne treba. Mislimo da nam treba više pažnje pa ostanemo sami. Mislimo da će nas dizajnerska torba učiniti sretnijima od one iz običnog dućana pa odemo u debeli minus. Mi kupimo djetetu najnoviju video igru pa se čudimo zašto ne izlazi is svoje sobe.

U iznimno materijalističkom svijetu kojim smo okruženi, sa izvrnutim sustavom vrijednosti u kojem "vrijediš onoliko koliko imaš", naprosto nam nikada nije dosta. Umjesto da sami odlučimo, mi dopuštamo pametnim reklamama i trgovcima da odluče umjesto nas i nadamo se da ćemo tako kupiti i emociju zvanu sreća. Činjenica je da ako sada nemamo dovoljno da budemo sretni, vjerojatno nikada niti nećemo. Ta vječita žudnja za boljim, većim i jačim podrazumijeva i bezgranično traganje za nečim što u našim glavama podrazumijeva sretan život. Problem je u tome da mi u toj jurnjavi za boljim od onoga što sada imamo ili od onoga što nam susjed ima, zapravo ne znamo za čime to uopce tragamo i što zapravo podrazumijevamo srećom. Zato je važno da ponekad zastanemo i zapitamo se – što nam je zapravo istinski važno i zašto? Da li će nam naša slijedeća velika kupovina zaista život uciniti boljim? Da li ćemo mi kao ljudi biti zbog toga bolji? Kad smo se zadnji puta opustili i popili kavu s onima koje volimo? Kad smo s nekime nešto podijelili ili nekom pomogli? Možda će taj proces pojednostavljenja pridonijeti tome da bolje razumijemo sebe, što zaista želimo i čemu težimo.

Na kraju krajeva, bez obzira što mi mislili o Gregoriju, luđaku,geniju i ekscentriku on ima sve što mu je potrebno i na tome mu svatko od nas treba pomalo zavidjeti.

- 18:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.