Stjecanje samopouzdanja tijelom, umom i glumom
. Nebrojeno sam puta čula uzrečicu: "Samo budi ono što jesi, i sve će biti u redu“. Putujući kroz život, shvatila sam da je to vjerojatno najbolji, ali i najgori savjet koji mi je netko mogao dati. Najbolji zbog toga što sam uvijek vjerovala da moji postupci naprosto moraju bit sukladni s time kakva sam kao osoba i kako se tog trenutka osjećam. Nisam željela glumiti niti se pretvarati biti ono što nisam. Tada sam to zvala iskrenošću i time se ponosila. Najgori, jer se ispostavilo da istinska ja nije niti pokušavala sakriti osjećaj nesigurnosti ili manjak samopouzdanja. Ispostavilo se da, ponekad, biti ono što jesi naprosto nije dobro niti poželjno. A evo i zašto. Jednom davno, dobila sam posao u brokerskoj kući kao tajnica. Bila sam presretna. Okružena pametnim, mladim, ambicioznim ljudima u novoj modernoj zgradi, činilo se da mi je napokon krenulo. Kako je vrijeme odmicalo, ja sam se osjećala sve gore, kao da tamo nisam pripadala. Svoj sam posao pokušavala odraditi što sam najbolje mogla, ali zbog nekog razloga, ljudi su me izbjegavali ili naprosto nisu primjećivali. I ono malo samopouzdanja koje sam imala, rasplinulo se poput mjehura od sapunice kad su zaposlili drugu tajnicu; iskusnu, samouvjerenu, sposobnu. Čak i način na koji se kretala, odavao je osobu u koju se može pouzdati. U tjedan dana, ona je uspjela ostvariti odnos s ljudima koji ja nisam uspjela u 2 mjeseca. Bila je sve ono što ja nisam. Meni se više nitko nije niti obraćao jer je Martina bila ono što su htjeli i što im je trebalo. Zbog toga se nisam iznenadila kad me jednog dana Direktor pozvao i rekao da mu se čini kako se ja ne snalazim i da je neminovno da, ako se stvari ubrzo ne poprave, izgubim posao. Zaista mi nije bilo jasno što mi se to dogodilo. Kako sam od jedne prilično samouvjerene djevojke, koja je uvijek bila vrijedna, nasmiješena i nastojala raditi posao kako je najbolje mogla, uspjela pasti toliko nisko da mi je prijetio otkaz? U svemu tome utjehu mi je pružila Biba. Ona je bila jedina kojoj sam se svidjela, i u to vrijeme, jedna od najiskusnijih brokerica u firmi koju se cijenilo i slušalo. Razgovarale smo i gotove postale prijateljice. Ispostavilo se da je vrlo ljuta na mene zbog toga što sam se sama dovela u takvu situaciju,ali i na svoje kolege jer joj nije bilo jasno što sam to krivo napravila da moram otići. Nikad nisam u potpunosti saznala što se zaista dogodilo i što je to Biba rekla svojim kolegama iza zatvorenih vrata. Uglavnom, krajem tog tjedna Direktor me ponovno pozvao u svoju sobu. Bila sam uvjerena da je ovog puta samo zato da mi zaželi sreću na nekom drugom poslu. Međutim, držeći neki papir u ruci, rekao je kako je iznenađen jer je primio peticiju koju su svi u firmi, navodno, potpisali i kojom zahtijevaju da mi se pruži još jedna prilika umjesto otkaza. Iako nije siguran da je to najbolja odluka, spreman je poštovati volju većine. Od iznenađenja i šoka nisam znala što da kažem, samo sam plakala i plakala. I isplakala svu tu frustraciju koja me mjesecima jela, kroničan nedostak samouvjerenosti i pouzdanja, nesposobnost da se promijenim, svoju plašljivost, osjećaj nepripadnosti. Shvatila sam da nije problem u ljudima oko mene. Problem je u meni, u mom samopouzdanju. Trebalo mi je da netko drugi pokaže vjeru u mene, prije nego što sama povjerujem u sebe. I to je bilo dovoljno da se sve promijeni. Ostala sam u firmi slijedećih nekoliko godina i bila sretna. Pretpostavljam, ono što želim reći je da, ponekad, bez obzira koliko mi vjerovali u sebe i svoje sposobnosti, životne situacije u kojima se nađemo nas zateknu, iznenade i negativno utječu na naše samopouzdanje. Na primjer, ono može biti i te kako poljuljano nekome tko je poslao 100 životopisa,otišao na 10 razgovora za posao od kojih ni jedan nije bio uspješan. Ili nekome tko je izgubio posao, teško je krenuti ponovno. I to je vrlo opasno, jer bez samopouzdanja nema uspjeha, bilo da se radi o samome poslu,razgovoru za posao ili odlasku na kavu s nekim tko nam se sviđa. Internet je prepun korisnih savjeta o tome kako si pomoći podignuti smopouzdanje. Međutim, ono što je mene najviše fasciniralo je govor na koji sam naišla prije nekog vremena. Radi se o istraživanju koje je provela psihologinja Amy Cuddy i divno demonstrira kako naše tijelo može pozitivno utjecati na naš um i ponašanje. Nije samo važno kako verbalno komuniciramo nego i kakav nam je govor tijela. Jer, kad se radi o samopouzdanju ili nedostatku istoga, sve je u percepciji. Način na koji se krećemo, sjedimo, stojimo, i općenito pozom našeg tijela odajemo kako se osjećamo i koliko smo sigurni u sebe. Nedostatak samopouzdanja uvjetuje da se osjećamo manjim, ranjivijim, slabijim pa se u skladu s time i ponašamo. To se obično demonstrira time što se stisnemo, pogurimo, pognemo glavu, povučemo, izbjegavamo direktan kontakt očima, postajemo promatrači radije nego aktivni sugovornici. Ako se tako osjećamo i susretnemo nekoga za koga mislimo da je u moćnijoj poziciji od nas,situacija postaje još gora. I to je upravo ono što se meni dogodilo.    Svakim atomom svoga tijela odavala sam osobu koja je nesigurna u sebe i to je svima bilo jasno, osim meni. Nije bio problem u tome kako sam radila, nego u tome kako su me drugi doživljavali. A vidjeli su me upravo onako kako sam se i sama osjećala. Teško je imati pouzdanja u nekoga tko nema pouzdanja u samoga sebe. Amy Cuddy govori kako vježbanje moćnih poza u trajanju od samo dvije minute može pomoći ne samo da se promijeni hormonalni balans u tijelu, nego i način na koji doživljavamo sebe i kako nas drugi vide. Temeljeno je na istraživanju koje je provedeno na Harvard Sveučilištu. Svakako vrijedi pokušati. Govor je zaista zanimljiv, inspirirajući i vrijedan pažnje, molim vas pogledajte (sa srpskim prijevodom je jer hrvatski nije dostupan). Glumiti da smo sigurni u sebe ponekad nije samo dobro nego i nužno. Što više glumimo da smo samopouzdani, to je veća mogućnost da ćemo jednog dana to i postati. Ne znači da zbog toga nismo ono sto jesmo ili da se pretvaramo da smo nešto drugo. Svatko od nas je samopouzdan u kontaktu s ljudima koji nas znaju i vole ili u okruženju u kojem se osjećamo sigurni i prihvaćeni. Problem nastaje kad se nađemo u situaciji koja je nova, drugačija, zahtijevnija. Glumiti samopouzdanje znači jednostavno uspjeti u onome što želimo. Ponekad, ono što nas najviše brine nije kompetencija ili stručnost nego strah od neuspjeha, strah da će nas netko ismijati, da nećemo ostvariti nečija očekivanja, da će nam se netko suprotstaviti ili ćemo naići na neodobravanje. Ako se to dogodi, svakako je dobro razgovarati s nekim bliskim kome vjerujemo ili zahvaljujući Amy Cuddy, sada znamo da i prakticirati moćne poze pomaže, ali nije dobra ideja to otvoreno pokazati pred svojim šefom, klijentom ili profesorom. Za mene je danas biti ono što jesam privilegija, koju sam, osjećam, morala zaraditi i zaslužiti. Naučiti glumiti samopouzdanje nije jednostavno, ali je svakako ostvarivo. Zahtijeva rad na sebi, preispitivanje, samouvjeravanje. Najviše od svega, bez obzira koliko teško bilo, ne gubiti nadu, krenuti ponovno i ne gubiti vjeru u sebe i svoje sposobnosti.  I to mi je svakako preokrenulo život, jer biti ono što jesam značilo je također biti preplašeni mali miš. Naravno, i sada se ponekad tako osjećam i vjerujem da uvijek hoću, to je dio mene. Razlika je samo u tome da onog trena kad izađem van, krenem na posao ili naiđem na novi izazov, taj preplašen miš može biti sa mnom, ali me ne brine. Već ga godinama ga nitko osim mene nije vidio. Oznake: psihologija |
