05.05.2014., ponedjeljak

Stjecanje samopouzdanja tijelom, umom i glumom

.

Nebrojeno sam puta čula uzrečicu: "Samo budi ono što jesi, i sve će biti u redu“.
Putujući kroz život, shvatila sam da je to vjerojatno najbolji, ali i najgori savjet
koji mi je netko mogao dati. Najbolji zbog toga što sam uvijek vjerovala
da moji postupci naprosto moraju bit sukladni s time kakva sam kao
osoba i kako se tog trenutka osjećam. Nisam željela glumiti niti se pretvarati
biti ono što nisam. Tada sam to zvala iskrenošću i time se ponosila.
Najgori, jer se ispostavilo da istinska ja nije niti pokušavala sakriti osjećaj
nesigurnosti ili manjak samopouzdanja. Ispostavilo se da, ponekad, biti ono
što jesi naprosto nije dobro niti poželjno. A evo i zašto.

Jednom davno, dobila sam posao u brokerskoj kući kao tajnica. Bila sam
presretna. Okružena pametnim, mladim, ambicioznim ljudima u novoj
modernoj zgradi, činilo se da mi je napokon krenulo. Kako je vrijeme odmicalo,
ja sam se osjećala sve gore, kao da tamo nisam pripadala. Svoj sam posao
pokušavala odraditi što sam najbolje mogla, ali zbog nekog razloga,
ljudi su me izbjegavali ili naprosto nisu primjećivali.

I ono malo samopouzdanja koje sam imala, rasplinulo se poput mjehura
od sapunice kad su zaposlili drugu tajnicu; iskusnu, samouvjerenu, sposobnu.
Čak i način na koji se kretala, odavao je osobu u koju se može pouzdati.
U tjedan dana, ona je uspjela ostvariti odnos s ljudima koji ja nisam
uspjela u 2 mjeseca.
Bila je sve ono što ja nisam. Meni se više nitko nije niti obraćao jer je
Martina bila ono što su htjeli i što im je trebalo. Zbog toga se nisam
iznenadila kad me jednog dana Direktor pozvao i rekao da mu se čini
kako se ja ne snalazim i da je neminovno da, ako se stvari ubrzo ne
poprave, izgubim posao.

Zaista mi nije bilo jasno što mi se to dogodilo. Kako sam od jedne prilično
samouvjerene djevojke, koja je uvijek bila vrijedna, nasmiješena i nastojala
raditi posao kako je najbolje mogla, uspjela pasti toliko nisko da mi je
prijetio otkaz? U svemu tome utjehu mi je pružila Biba. Ona je bila jedina kojoj
sam se svidjela, i u to vrijeme, jedna od najiskusnijih brokerica u firmi koju se
cijenilo i slušalo. Razgovarale smo i gotove postale prijateljice. Ispostavilo se
da je vrlo ljuta na mene zbog toga što sam se sama dovela u takvu
situaciju,ali i na svoje kolege jer joj nije bilo jasno što sam to krivo
napravila da moram otići.

Nikad nisam u potpunosti saznala što se zaista dogodilo i što je to Biba rekla
svojim kolegama iza zatvorenih vrata. Uglavnom, krajem tog tjedna Direktor
me ponovno pozvao u svoju sobu. Bila sam uvjerena da je ovog puta samo
zato da mi zaželi sreću na nekom drugom poslu. Međutim, držeći neki papir
u ruci, rekao je kako je iznenađen jer je primio peticiju koju su svi u firmi,
navodno, potpisali i kojom zahtijevaju da mi se pruži još jedna prilika umjesto
otkaza. Iako nije siguran da je to najbolja odluka, spreman je poštovati
volju većine.

Od iznenađenja i šoka nisam znala što da kažem, samo sam
plakala i plakala. I isplakala svu tu frustraciju koja me mjesecima jela,
kroničan nedostak samouvjerenosti i pouzdanja, nesposobnost da se
promijenim, svoju plašljivost, osjećaj nepripadnosti. Shvatila sam da
nije problem u ljudima oko mene. Problem je u meni, u mom samopouzdanju.
Trebalo mi je da netko drugi pokaže vjeru u mene, prije nego što sama
povjerujem u sebe.
I to je bilo dovoljno da se sve promijeni. Ostala sam u firmi slijedećih
nekoliko godina i bila sretna.

Pretpostavljam, ono što želim reći je da, ponekad, bez obzira koliko mi
vjerovali u sebe i svoje sposobnosti, životne situacije u kojima se nađemo
nas zateknu, iznenade i negativno utječu na naše samopouzdanje.
Na primjer, ono može biti i te kako poljuljano nekome tko je poslao 100
životopisa,otišao na 10 razgovora za posao od kojih ni jedan nije bio
uspješan. Ili nekome tko je izgubio posao, teško je krenuti ponovno.
I to je vrlo opasno, jer bez samopouzdanja nema uspjeha,
bilo da se radi o samome poslu,razgovoru za posao ili odlasku
na kavu s nekim tko nam se sviđa.

Internet je prepun korisnih savjeta o tome kako si pomoći podignuti smopouzdanje.
Međutim, ono što je mene najviše fasciniralo je govor na koji sam naišla
prije nekog vremena. Radi se o istraživanju koje je provela psihologinja
Amy Cuddy i divno demonstrira kako naše tijelo može pozitivno
utjecati na naš um i ponašanje.

Nije samo važno kako verbalno komuniciramo nego i kakav nam je govor tijela.
Jer, kad se radi o samopouzdanju ili nedostatku istoga, sve je u percepciji.
Način na koji se krećemo, sjedimo, stojimo, i općenito pozom našeg tijela
odajemo kako se osjećamo i koliko smo sigurni u sebe.
Nedostatak samopouzdanja uvjetuje da se osjećamo manjim, ranjivijim,
slabijim pa se u skladu s time i ponašamo. To se obično demonstrira time
što se stisnemo, pogurimo, pognemo glavu, povučemo, izbjegavamo direktan
kontakt očima, postajemo promatrači radije nego aktivni sugovornici.
Ako se tako osjećamo i susretnemo nekoga za koga mislimo da je u moćnijoj
poziciji od nas,situacija postaje još gora.

I to je upravo ono što se meni dogodilo.



Svakim atomom svoga tijela odavala sam osobu koja je nesigurna u sebe i to
je svima bilo jasno, osim meni. Nije bio problem u tome kako sam radila,
nego u tome kako su me drugi doživljavali. A vidjeli su me upravo
onako kako sam se i sama osjećala. Teško je imati pouzdanja u nekoga
tko nema pouzdanja u samoga sebe.

Amy Cuddy govori kako vježbanje moćnih poza u trajanju od samo dvije
minute može pomoći ne samo da se promijeni hormonalni balans u tijelu,
nego i način na koji doživljavamo sebe i kako nas drugi vide. Temeljeno je
na istraživanju koje je provedeno na Harvard Sveučilištu. Svakako vrijedi
pokušati. Govor je zaista zanimljiv, inspirirajući i vrijedan pažnje, molim
vas pogledajte (sa srpskim prijevodom je jer hrvatski nije dostupan).



Glumiti da smo sigurni u sebe ponekad nije samo dobro nego i nužno.
Što više glumimo da smo samopouzdani, to je veća mogućnost da ćemo
jednog dana to i postati. Ne znači da zbog toga nismo ono sto jesmo ili da se
pretvaramo da smo nešto drugo. Svatko od nas je samopouzdan u
kontaktu s ljudima koji nas znaju i vole ili u okruženju u kojem se
osjećamo sigurni i prihvaćeni. Problem nastaje kad se nađemo u
situaciji koja je nova, drugačija, zahtijevnija. Glumiti samopouzdanje
znači jednostavno uspjeti u onome što želimo.

Ponekad, ono što nas najviše brine nije kompetencija ili stručnost nego strah
od neuspjeha, strah da će nas netko ismijati, da nećemo ostvariti nečija
očekivanja, da će nam se netko suprotstaviti ili ćemo naići na neodobravanje.
Ako se to dogodi, svakako je dobro razgovarati s nekim bliskim kome
vjerujemo ili zahvaljujući Amy Cuddy, sada znamo da i prakticirati
moćne poze pomaže, ali nije dobra ideja to otvoreno pokazati
pred svojim šefom, klijentom ili profesorom.

Za mene je danas biti ono što jesam privilegija, koju sam, osjećam,
morala zaraditi i zaslužiti. Naučiti glumiti samopouzdanje nije jednostavno,
ali je svakako ostvarivo. Zahtijeva rad na sebi, preispitivanje, samouvjeravanje.
Najviše od svega, bez obzira koliko teško bilo, ne gubiti nadu, krenuti
ponovno i ne gubiti vjeru u sebe i svoje sposobnosti.



I to mi je svakako preokrenulo život, jer biti ono što jesam značilo je
također biti preplašeni mali miš. Naravno, i sada se ponekad tako
osjećam i vjerujem da uvijek hoću, to je dio mene. Razlika je samo
u tome da onog trena kad izađem van, krenem na posao ili naiđem
na novi izazov, taj preplašen miš može biti sa mnom, ali me ne brine.
Već ga godinama ga nitko osim mene nije vidio.














Oznake: psihologija


- 15:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.03.2014., petak

Toliko ljudi, a nigdje čovjeka

Što biste učinili da vidite usamljeno, prestrašeno dijete na ulici? Da li biste zastali, upitali zašto je samo,gdje su roditelji? Upravo je to bila tema eksperimenta provedenog ovih dana u Londonu, u jednom šoping centru. Dvije djevojčice, Uma 7godina i Maya 5, stajale su tako same sat vremena glumeći da su se izgubile. Prije samog početka snimanja, TV ekipa je provela anketu pitajući slučajne prolaznike isto pitanje - što biste ucinili? Naravno, svi ispitanici su izjavili da bi pomogli djetetu. Međutim, ono što se dogodilo iznenadilo je mnoge.
Za vrijeme trajanja experimenta 619 ljudi je prošlo pored jednog ili drugog djeteta, a da se nitko nije niti osvrno, a kamoli stao. Čak je i majka s bebom u kolicima jednostavno zaobišla djevojcicu. 619 ljudi je nastavilo svojim putem ne obraćajući pažnju. Jedina osoba koja se zaustavila bila je žena u sedamdesetim godinama. Kratki isječak iz tog eksperimenta može se vidjeti u ovom videu.

http://youtu.be/R5aIpUVAwZs

Što ovo govori o nama kao ljudima? Da smo otuđene, okrutne, preokupirane kukavice koje nije briga ni za koga osim za sebe same? Da se bojimo da nas ne proglase pedofilima, u ovom slucaju? Možda od svega pomalo, ali prvenstveno naglašava da nas naše ponašanje u nepredviđenim situacijama može zaista neugodno iznenaditi i nadasve posramiti. Unatoč tome što smo duboko uvjereni da znamo kako bi se u nekoj određenoj situaciji ponijeli to uopće nije tako. Psiholozi taj fenomen nazivaju “ bystander effect". Prva studija na tu temu provedena je nakon ubojstva Catherine “Kitty” Genovese 1964. godine u New Yorku. Catherine je presreo muškarac na ulazu u njen stan i izbo je nožem. Poslije se ispostavilo da su mnogi stanari zgrade culi krikove i poziv u pomoć, ali nitko nije reagirao. Nekih pola sata nakon što je napadnuta, netko je ipak pozvao policiju, ali za Catherine je bilo prekasno. 50 godina poslije njenog ubojstva novine su prepune sličnih slučajeva. Djevojke su silovane po kućnim partijima, čaki i vlakovima, a da im nitko nije priskočio u pomoć. Parovi se svađaju ili tuku na ulici, bez da itko pokuša intervenirati. Čovjek doživi srčani udar, ali se pretpostavi da se isti napio i prilegao, pa ga se pusti na miru.


Godine istraživanja na tu temu dokazala su da što je grupa ljudi brojnija, to smo više skloniji prebaciti odgovornost sa sebe i prenijeti je na druge. Slijedimo princip: “Zašto bih ja bio prvi kad nas je toliko, valjda će netko drugi pomoći”. Okruženi velikom grupom nepoznatih ljudi, nastojimo pronaći smisao u onome što se događa i ako vidimo da ostali tu situaciju ignoriraju, vrlo je moguće da ćemo i sami slijediti taj primjer. Ljudi su također skloniji priskočiiti u pomoć onima za koje smatraju da pripadaju njihovoj grupi nego strancima.


Mnogi su znanstvenici uvjereni da je altruizam ili sklonost da pomognemo drugima usađena u naš DNK. Bezbrojni su primjeri onih koji su svojim herojskim postupcima spasili živote i pomogli u nevolji. Međutim, isto tako je dokazano da je vrlo teško prevazići “bystander effect”. I sama sam se u to uvjerila neki dan u vlaku. Pored mene je sjela djevojka i sakrila lice. Vrlo brzo sam shvatila da nešto nije u redu. Činilo mi se da plače, ali nisam bila sigurna. Provela sam nekoliko minuta sjedeći zbunjena i uznemirena, pogledavajući okolo. Da li itko vidi što se događa? Gospodin preko puta mene surfao je po svom mobitelu, potpuno zaokupljen svojim svijetom. Mladić pored njega je drijemao sa slušalicama na ušima. Tada sam primjetila gospođu koja je stajala i, poput mene, povremeno pogledavala djevojku. Napokon su nam se oči srele i shvatile da mislimo isto. Bez glasa, nadajući se da će uspjeti čitati s mojih usana, upitala sam je “da li plače?” Gospođa je potvrdno kimnula glavom. Dotakla sam djevojku po ramenu, pitala da li je OK i da li joj mogu ikako pomoći? Ona me onako zaplakana pogledala i rekla: Hvala, dobro sam, samo sam primila lošu vijest. Mogu zamoliti papirnatu maramicu?”

Poslije, razmišljajuci o tome što se dogodilo, shvatila sam kako sam se i sama našla u situaciji u kojoj sam mogla birati da li ću pasti pod utjecaj bystander effecta ili ne. Na trenutak sam se dvoumila da li da nastavim čitati svoju knjigu i pravim se kao da ništa ne primjećujem. Tako bi bilo najlakše. Istovremeno, tražila sam potvrdu nekoga tko prolazi kroz istu dilemu, preispitujući savijest koju je nemoguće ignorirati. Nekakvo prešutno savezništvo s nekim tko je primjetio ono što i ja bilo je dovoljno da se obratim djevojci i ne razmišljam o tome da li će me ona opsovati, uvrijediti, reći da gledam svoja posla i tako me javno osramotiti, ili će biti zahvalna na ponuđenoj pomoći. Ponekad ono sto se čini ljudski i ispravno nije lako učiniti sam. U mnoštvu ljudi netko uvijek misli isto kao i mi. Samo ga treba pronaći, ne misliti na posljedice i pomoći. Ja naravno nisam napravila ništa značajno, nisam spasila nečiji život niti pomogla da se netko osjeća puno bolje. Samo sam dala papirnatu maramicu nekome kome je tog trenutka ona trebala. Ipak,ma kako to patetično zvučalo, osjecala sam se kao čovjek. I to je najbolje što mi se moglo dogoditi.

Oznake: psihologija


- 22:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

< lipanj, 2014  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blabetanje za sve one otvorenog uma, radoznale istraživače naših unutrašnjih svjetova koji nastoje razumjeti zašto smo takvi kakvi jesmo

Diplomirani psiholog i psihoterapeut, magistar organizacijske psihologije.