28.03.2014., petak

Toliko ljudi, a nigdje čovjeka

Što biste učinili da vidite usamljeno, prestrašeno dijete na ulici? Da li biste zastali, upitali zašto je samo,gdje su roditelji? Upravo je to bila tema eksperimenta provedenog ovih dana u Londonu, u jednom šoping centru. Dvije djevojčice, Uma 7godina i Maya 5, stajale su tako same sat vremena glumeći da su se izgubile. Prije samog početka snimanja, TV ekipa je provela anketu pitajući slučajne prolaznike isto pitanje - što biste ucinili? Naravno, svi ispitanici su izjavili da bi pomogli djetetu. Međutim, ono što se dogodilo iznenadilo je mnoge.
Za vrijeme trajanja experimenta 619 ljudi je prošlo pored jednog ili drugog djeteta, a da se nitko nije niti osvrno, a kamoli stao. Čak je i majka s bebom u kolicima jednostavno zaobišla djevojcicu. 619 ljudi je nastavilo svojim putem ne obraćajući pažnju. Jedina osoba koja se zaustavila bila je žena u sedamdesetim godinama. Kratki isječak iz tog eksperimenta može se vidjeti u ovom videu.

http://youtu.be/R5aIpUVAwZs

Što ovo govori o nama kao ljudima? Da smo otuđene, okrutne, preokupirane kukavice koje nije briga ni za koga osim za sebe same? Da se bojimo da nas ne proglase pedofilima, u ovom slucaju? Možda od svega pomalo, ali prvenstveno naglašava da nas naše ponašanje u nepredviđenim situacijama može zaista neugodno iznenaditi i nadasve posramiti. Unatoč tome što smo duboko uvjereni da znamo kako bi se u nekoj određenoj situaciji ponijeli to uopće nije tako. Psiholozi taj fenomen nazivaju “ bystander effect". Prva studija na tu temu provedena je nakon ubojstva Catherine “Kitty” Genovese 1964. godine u New Yorku. Catherine je presreo muškarac na ulazu u njen stan i izbo je nožem. Poslije se ispostavilo da su mnogi stanari zgrade culi krikove i poziv u pomoć, ali nitko nije reagirao. Nekih pola sata nakon što je napadnuta, netko je ipak pozvao policiju, ali za Catherine je bilo prekasno. 50 godina poslije njenog ubojstva novine su prepune sličnih slučajeva. Djevojke su silovane po kućnim partijima, čaki i vlakovima, a da im nitko nije priskočio u pomoć. Parovi se svađaju ili tuku na ulici, bez da itko pokuša intervenirati. Čovjek doživi srčani udar, ali se pretpostavi da se isti napio i prilegao, pa ga se pusti na miru.


Godine istraživanja na tu temu dokazala su da što je grupa ljudi brojnija, to smo više skloniji prebaciti odgovornost sa sebe i prenijeti je na druge. Slijedimo princip: “Zašto bih ja bio prvi kad nas je toliko, valjda će netko drugi pomoći”. Okruženi velikom grupom nepoznatih ljudi, nastojimo pronaći smisao u onome što se događa i ako vidimo da ostali tu situaciju ignoriraju, vrlo je moguće da ćemo i sami slijediti taj primjer. Ljudi su također skloniji priskočiiti u pomoć onima za koje smatraju da pripadaju njihovoj grupi nego strancima.


Mnogi su znanstvenici uvjereni da je altruizam ili sklonost da pomognemo drugima usađena u naš DNK. Bezbrojni su primjeri onih koji su svojim herojskim postupcima spasili živote i pomogli u nevolji. Međutim, isto tako je dokazano da je vrlo teško prevazići “bystander effect”. I sama sam se u to uvjerila neki dan u vlaku. Pored mene je sjela djevojka i sakrila lice. Vrlo brzo sam shvatila da nešto nije u redu. Činilo mi se da plače, ali nisam bila sigurna. Provela sam nekoliko minuta sjedeći zbunjena i uznemirena, pogledavajući okolo. Da li itko vidi što se događa? Gospodin preko puta mene surfao je po svom mobitelu, potpuno zaokupljen svojim svijetom. Mladić pored njega je drijemao sa slušalicama na ušima. Tada sam primjetila gospođu koja je stajala i, poput mene, povremeno pogledavala djevojku. Napokon su nam se oči srele i shvatile da mislimo isto. Bez glasa, nadajući se da će uspjeti čitati s mojih usana, upitala sam je “da li plače?” Gospođa je potvrdno kimnula glavom. Dotakla sam djevojku po ramenu, pitala da li je OK i da li joj mogu ikako pomoći? Ona me onako zaplakana pogledala i rekla: Hvala, dobro sam, samo sam primila lošu vijest. Mogu zamoliti papirnatu maramicu?”

Poslije, razmišljajuci o tome što se dogodilo, shvatila sam kako sam se i sama našla u situaciji u kojoj sam mogla birati da li ću pasti pod utjecaj bystander effecta ili ne. Na trenutak sam se dvoumila da li da nastavim čitati svoju knjigu i pravim se kao da ništa ne primjećujem. Tako bi bilo najlakše. Istovremeno, tražila sam potvrdu nekoga tko prolazi kroz istu dilemu, preispitujući savijest koju je nemoguće ignorirati. Nekakvo prešutno savezništvo s nekim tko je primjetio ono što i ja bilo je dovoljno da se obratim djevojci i ne razmišljam o tome da li će me ona opsovati, uvrijediti, reći da gledam svoja posla i tako me javno osramotiti, ili će biti zahvalna na ponuđenoj pomoći. Ponekad ono sto se čini ljudski i ispravno nije lako učiniti sam. U mnoštvu ljudi netko uvijek misli isto kao i mi. Samo ga treba pronaći, ne misliti na posljedice i pomoći. Ja naravno nisam napravila ništa značajno, nisam spasila nečiji život niti pomogla da se netko osjeća puno bolje. Samo sam dala papirnatu maramicu nekome kome je tog trenutka ona trebala. Ipak,ma kako to patetično zvučalo, osjecala sam se kao čovjek. I to je najbolje što mi se moglo dogoditi.

Oznake: psihologija


- 22:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.03.2014., nedjelja

Milijun dolara? Ne hvala, imam sve što mi treba

Grigori Perelman ima 47 godina. On i majka žive skromno u višekatnoj zgradi u St Petersburgu. Međutim, Gregori nije običan čovjek iz susjedstva nego vjerojatno najveći matematičar današnjice. 2002. godine izazvao je senzaciju time što je prvi dokazao sto godina staru Poincareovu hipotezu. Četiri godine poslije nagrađen je medaljom koja se smatra ekvivalentom Nobelove nagrade u matematici. Ponovno je uzburkao javnost time što je odbio nagradu i napustio službene matematičke krugove. 2009.godine Clay Institut za Matematiku nagradio je Perelmana milion dolara za njegovo otkriće. Pogađate, i to je odbio. Jedino objašnjenje koje je ikada dao novinarima bila je jedna rečenica upućena kroz poluzatvorena vrata svoga stana : „Imam sve što mi je potrebno“.

Očekivano, priča o geniju koji je mogao imati sve, a nema ništa zaintrigirala je mnoge. Po nekima, odbiti milijun dolara je ludo i glupo. Neki se dive njegovom ekscentričnom integritetu i preziru koje je iznio prema slavi i nedostatku etike. Ostali smatraju da je mogao uzeti novac i dati ga u dobrotvorne svrhe. Ono što je vjerojatno najviše intrigantno je pitanje koje to atribute Grigori ima, a koje mi ostali obični ljudi nemamo? I pri tome ne mislim samo na njegov matematički genije, koji je, usput rečeno, vjerojatno pridonio takvoj odluci. Profesor Bell sa Oxforda smatra da se Grogorijev psihološki „makeup“ drastično razlikuje od onog kakvog posjeduje većina ljudi, što je i uvjetovalo potpuno različit stav prema životu.



Meni se čini da, za razliku od ostalih, Gregori savršeno razumije koncept „imati onoliko koliko ti je potrebno“. Rijetko tko zastane i zapita se isto. Koliko nam je zaista potrebno? Odgovor bi vjerojatno bio: "sigurno više nego sada“ ili "bio bih sretan s milijunom“. Istina je vjerojatno sasvim drugačija - mi zapravo nemamo pojima. Samo mislimo da znamo. I to se ne odnosi samo na novac. Mi mislimo da nam nije dovoljno hrane pa jedemo više nego trebamo i postajemo pretili. Mislimo da nemamo dovoljno stvari pa kupimo ono što nam ne treba. Mislimo da nam treba više pažnje pa ostanemo sami. Mislimo da će nas dizajnerska torba učiniti sretnijima od one iz običnog dućana pa odemo u debeli minus. Mi kupimo djetetu najnoviju video igru pa se čudimo zašto ne izlazi is svoje sobe.

U iznimno materijalističkom svijetu kojim smo okruženi, sa izvrnutim sustavom vrijednosti u kojem "vrijediš onoliko koliko imaš", naprosto nam nikada nije dosta. Umjesto da sami odlučimo, mi dopuštamo pametnim reklamama i trgovcima da odluče umjesto nas i nadamo se da ćemo tako kupiti i emociju zvanu sreća. Činjenica je da ako sada nemamo dovoljno da budemo sretni, vjerojatno nikada niti nećemo. Ta vječita žudnja za boljim, većim i jačim podrazumijeva i bezgranično traganje za nečim što u našim glavama podrazumijeva sretan život. Problem je u tome da mi u toj jurnjavi za boljim od onoga što sada imamo ili od onoga što nam susjed ima, zapravo ne znamo za čime to uopce tragamo i što zapravo podrazumijevamo srećom. Zato je važno da ponekad zastanemo i zapitamo se – što nam je zapravo istinski važno i zašto? Da li će nam naša slijedeća velika kupovina zaista život uciniti boljim? Da li ćemo mi kao ljudi biti zbog toga bolji? Kad smo se zadnji puta opustili i popili kavu s onima koje volimo? Kad smo s nekime nešto podijelili ili nekom pomogli? Možda će taj proces pojednostavljenja pridonijeti tome da bolje razumijemo sebe, što zaista želimo i čemu težimo.

Na kraju krajeva, bez obzira što mi mislili o Gregoriju, luđaku,geniju i ekscentriku on ima sve što mu je potrebno i na tome mu svatko od nas treba pomalo zavidjeti.



- 18:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

  ožujak, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blabetanje za sve one otvorenog uma, radoznale istraživače naših unutrašnjih svjetova koji nastoje razumjeti zašto smo takvi kakvi jesmo

Diplomirani psiholog i psihoterapeut, magistar organizacijske psihologije.