U srpnju 2009. godine policija u New Jersey-u je dobila dojavu zabrinutog građanina koji je primijetio ekcentričnog beskućnika kako razgledava kuću oglašenu za prodaju. Mladi policajac na dužnosti zatekao je postarijeg i pokisnulog čovjeka koji je tvrdio da se zove Bob Dylan i došao je pogledati kuću koju namjerava kupiti. Međutim, policajcu taj Bob Dylan naprosto nije izgledao onako kako je on zamišljao Bob Dylana, nego kao netko tko je pobjegao iz obližnje bolnice. Zbog toga je odlučio da ga privede i potvrdi njegov pravi identitet. Ispostavilo se da je to zaista bio Bob Dylan.
Heavy metal band Iron Maiden poznat je po ekstravagantom scenskom nastupu, glasnoj i nevjerojatno brzoj svirci. Njihov pjevač Bruce Dickinson je uspješan biznismen i pilot koji upravlja boingom 747 i razvozi band po svjetskim turnejama. Basist Steve Harris, nikada u životu nije probao nikakvu drogu, čak niti kanabis. Ostatak banda je također strogo protiv bilo kakvih narkotika.
Bob Dylan i Iron Maiden zanimljivi su upravo zbog toga jer odstupaju od stereotipnog mišljenja koje imamo o muzičkim legendama i rock grupama. S druge strane, netko kao Goran Bare se savršeno uklapa u stereotip modernog rockera izmučenog, drogom i alkoholom koji vjerojatno doprinose njegovom kreatvnom geniju. I upravo zbog toga jer se netko uklapa u stereotip koji o određenoj grupi imamo, još nas više učvršćuje u pomisli da je to i univerzalna istina za sve ostale pripadnike iste grupe.
Zbog toga bi se moglo tvrditi da su stereotipi korisni za ljudski mozak jer operiraju kao kognitivni mehanizmi koji brzo prikupljaju i procesiraju informacije o onome što se oko nas događa ili ljudima koji nas okružuju te stereotipi služe kao prečica za prikupljanje podataka bez potrebe za dodatnim objašnjenjima. Na primjer, ako se jedina dostupna informacija o Mladenu odnosi na to da je završio Elektrotehniku, mi smo sposobni predpostaviti da je Mladen dobar u matematici, informatici i vjerojatno se bavi nekim poslom vezanim uz IT. Automatskim formiranjem takvog zaključka, vjerojatno ćemo biti u pravu. Također ćemo biti u pravu kad tvrdimo da je većina Azijaca dobra u matematici, što je pozitivni stereotip.
Međutim, kako su stereotipi i te kako prisutni među spolovima, uvriježeno je mišljenje da su muški Azijci dobri u matematici. Istrazivanja su pokazala da talentirane azijske matematičarke postižu bolje rezultate na testovima kad ih se prije toga podsjeti da su Azijke i kao takve dobre u matematici. Međutim, testovi si riješe slabije kad se iste podsjeti da su djevojke, jer je tradicionalno matematika znanost u kojoj dominiraju muškarci.
Stereotipi su u našem životu prisutni od ranog djetinjstva. Djevojčice se više štite dok se kod dječaka potiče riskantno ponašanje, mada za to nema nikakvih znanstvenih potvrda. Dapače, u ravnopravnoj igri, dječaci se ozlijeđuju češće nego djevojčice.
Međutim, prisutan je također stereotip da su oni koji nose naočale inteligentniji. To možda može biti činjenica za neke koji nose naočale, ali definitvno ne za sve koji pripadaju toj grupi. I ta univerzalna aplikacija stereotipa da su svi koji pripadaju određenoj grupi isti, je fundmantalna pogreška. Političari kradu, rockeri se drogiraju, plavuše su glupe, starci su senilni, mentalno oboljeli su opasni, mladi su lijeni, Englezi su uštogljeni, Muslimani su teroristi, muškarci vole sport i tehniku, žene su usmjerene prema obitelji, uljepšavanju i odijevanju, žene više pričaju - lista je beskonačna.
Nadalje, svijet podijeljen na nekakve diskretne kategorije rezultira predrasudama i posvajanjem mentaliteta mi i oni, što nam dozvoljava da razvijemo osjećaj identiteta i pripadnosti jednoj ili drugoj grupi. Uz to smo skloni precjenjivati sposobnosti svoje grupe i istodobno podcjenjivati one koje pripadaju drugoj grupi. Klasičan primjer toga je bio nedavni referendum o istospolnom braku. Nažalost, ponekad identificiranje s jednom grupom opravdava nehumane postupke prema drugoj. Tako se dogodio Holokaust, gdje je jedna grupa koja je sebe smatrala superiornijom od druge inferiornije, Židova, dala sebi za pravo da onda tu manje vrijednu ljudsku grupu nehumano tretira.
Mislim da smo svi, manje ili više skloni povremenom stereotipiranju i predrasudama. To je naprosto dio nas. Pozitivni stereotipi mogu ponekad biti i korisni. Međutim, problem nastaje kad dozvolimo da oni negativni prerastu u predrasude koje tada usvojimo kao naše uvjerenje, što zaista može naštetiti osobi ili društvu. Biti tolerantan prema onima koji drugačije misle, drugačije izgledaju, drugačije se oblače, drugačije su boje kože, drugačije misle nije uvijek jednostavno, ali je nužno i za promjenu nikada nije kasno. Ne moramo se nužno voljeti, ali se možemo naučiti zajedno živjeti i možda uz put nešto jedni od drugih i naučimo. Jer nikako nije istina da veliki mozgovi slično misle. Bogatstvo je u različitosti. I zaista ne mogu zamisliti ništa dosadnije i depresivnije od kolektivne jednoličnosti uzrokovane predrasudama i stereotipima.