Iako sam rekla da ću izaći iz tame lošeg postojanja jedan post me vratio u onu nesnosnu stvarnost gdje tuga i smrt dolaze nepozvano.Mali Simon je otišao u nebo...Nisam pratila tijek njegove bolesti,zapravo nisam ni čula za njega dok nisam pročitala post da je postao anđeo sa najljepšim osmjehom....Žao mi je što nisam znala za njegov dnevnik koji je njegova majka pisala otkad se razbolio da jesam najvjerojatnije bih joj bila barem mala moralna podrška tijekom teških mjeseci.Sad sam pročitala dnevnik....Višemjesečna tuga i borba pretvorila je malog borca u heroja u našim srcima,zlato malo toliko se borio...Majko koju ne poznam skidam ti kapu na hrabrosti i izdržljvosti...Dala bih sve što imam da ti mogu pomoći ali jasno je da ne mogu.Ni to što se tvoje zlato spasilo boli ne može te utješiti jer tebe sad boli još više !
Ovaj post pišem jer me duša boli zbog tebe i tvog malog anđela i jer želim da što više ljudi vidi tvoju borbu kojom si kao lavica branila život svog sina...Želim da ljudi shvate u stvari kako je život krhak i u trenu se može sve promjeniti.Ljudi živite za svoje anđele i čuvajte ih jer život je nepredvidljiv..Tuga začas dođe a onda je kasno..Ovakva bol je najveća i najteža..Lavice moja drži se !Tvoja obitelj te treba!

Oznake: tuga najveća

Danas sam bila sa kćeri u šetnji i vidjela sam ni više ni manje ženu koja vodi mačku na povodcu!Moja reakcija je bila zaprepaštenje.Prvo zato što takvo što još nikad nisam vidjela a drugo ...pa stvarno ,ženo šta radiš.Mačka je bila bijesna.repom je mlatarala na sve strane,petljala se gazdarici pod noge .grebala ju po nogama pokušavajući se iščupati iz tog zla što ju je snašlo.Frktala je i doslovce režala a vlasnica je samo ponosno digla glavu i podizala jadnu životinju povlačenjem povodca prema gore gušeći je svaki put kad bi joj se zaplela pod noge.Prolaznici su se smijali,pokazivali prstom u nju,dozivali ukućane da izađu vidjet osmo svjetsko čudo.Dvije prodavačice izašle su na cestu gušeći se od smijeha sve dok jedna nije otišla govoreći da će se upišat !Kakva blesača.Nemam ništa protiv životinja čak štoviše imam dva psa i obožavam ih ali nikad mi nije palo na pamet siliti te moje životinje na bilo kakve radnje koje im nisu pasale.Moji psi kad vide povodac vesele se jer znaju da će prošetati i na nekoj od livada gdje je to dozvoljeno istrčati se ,možda i okupati se u rijeci....Sve što psi vole...Koliko oni to vole toliko volimo i mi koji idemo s njima .Životinje su vrlo ugodno društvo i zahvani su na sitnicama.Vidi im se u očima da te vole...Ali u očima ove mačke ja ne vidjeh ljubav već strah od sapetosti ,oduzete slobode.Mislim da mačka nije uživala ni u kom trenutku!Vlasnica ju je trebala nositi u rukama ako ju je toliko silno htjela izvesti van.Nemam mačku jer ih moji psi ne vole ali da je imam mislim da je nikad ne bih mučila tako.Ne znam,možda griješim ,možda nisam u pravu ali eto možda mi netko objasni pobliže šta je tu normalno a šta paranormalno....

Oznake: čudo neviđeno

Evo mene.Opet.Ovaj put vidim sunce kako se probija kroz oblake i škilji u moj prozor.Odmah se sjetih one pjesme iz prvog razreda Sunce na prozorčiću i u duši mi lakše.Sav jad je prolazan ako imaš imalo nade u bolje sutra.Uvijek sam bila pozitivna i djelila sam savjete drugima da se ne prepuste tuzi i muci koju ona nosi a sad eto i mene uhvatilo.Ali ne dam se.Vidjeh da netko čita moje postove pa zaključih onako naivno riječi su te koje ili bole ili vole.Nisam ja osoba koju se može tako lako izbaciti iz takta.Dugo sam slušala u glavi neke tuđe glasove koji su uporno nadvikivali moj ali imam i ja grlo koje može biti glasno.Osveta je slatka kažu ljudi.Vidjet ćemo.A evo i večer se spušta,susjedi zamirišali dvorišta pokošenom travom,dječji glasići se čuju,psi laju...Sve vrvi životom...Kakvim ,to ovisi o nama samima pa mislim da je red da ga uredimo po svom.Nisam neki govornik ali riječi koje samo nastaju iz duše i pojavljuju se na ekranu govore mnogo.Nekad su bolne i depresivne ali one sretne i lijepe više znače i meni i svima koji čitaju to što mi na srcu leži,pa ćemo se isključiti iz crnila,dodati malo boje i nastati će svjetlo na kraju tunela....Krenimo putem svjetla ,vidimo se na drugoj strani,sretniji i veseliji....Dobro došli...

Danas sam u bedu i ne treba mi ništa..Možda me ovo sunce što se malo skriva a malo pojavi ,ugrije i razveseli jer ne mogu sebe samu podnijeti ovakvu.Iskreno se nadam da ću slijedeći put kad sjednem pred tipkovnicu napisati nešto veselo i smješno a sad trenutno bježim dok me riječi ne ponesu i napišem nešto neprimjereno....

Oznake: glupi dan