Na blogu O da životu pročitah nešto okrutno o alkoholizmu što me natjeralo da napišem svoju priču.Nažalost, moje iskustvo sa pijanstvom u životu je poprilično veliko da mi ni sto postova ne bi bilo dosta ali u grubo mogu reći bez objavljivanja imena dotičnih osoba koje su obilježile temu alkoholizma u obitelji da je to najgora pošast današnjice - ni kuga mu nije ravna.Kad osoba koja voli alkohol ili bilo koje druge opijate ima obitelj, ona ne vidi tu obitelj već samo sebe.Najčešća rečenica koju sam čula kao odgovor na pitanje zašto piješ toliko je :Meni je teško.Kakva glupost!Teško je onima koji žive s njima a ne njima.Kako ti je teško kad pijan bauljaš po kući,pa se penješ na kat sa krive strane stepenica,tražiš spavaću sobu u podrumu ili pišaš u gaće i sve curi okolo jer ne znaš gdje je wc.Je li ti teško prati svoje bljuvotine u kojima zaspiš ili ti je teže kad tako teturajući govoriš svojoj obitelji kako su ti uništili život jer si ti imao snove o lijepom i lagodnom samačkom životu bez prikolica koje treba vući za sobom ,hraniti ih,školovati .Kome je teže?Ti se otrijezniš drugi dan i nemaš pojma šta si radio takav .Možda te boli glava i muka ti je ali većini nije ništa pa traže po kući ima li što za popiti dok ukućani mole Boga da ne nađeš ono što su sakrili ili da ne podivljaš ako shvatiš da nema ...Kakva je to bolest ?Ima li srca u tim dušama koje uništavaju svoju obitelj kriveći njih za svoje stanje .Na žalost ima i onih koji ne prezaju ni od nasilja nad tom obitelji.Ima i onih koji se otrijezne u zatvoru gdje saznaju da su nekoga strpali u bolnicu ili ne daj Bože u grob.A gdje je lijek tome? NIGDJE! Kad prijavite nasilje dođe hitna i policija obave uviđaj i odvedu nasilnika na jednu noć u neku od ustanova gdje ga otrijezne i drugi dan pošalju kući.A tad je još gori jer su ga " BEZ RAZLOGA " strpali tamo pa još gore raspali po bližnjima da iskale bijes.A oni šute jer ih je strah...Kod nas vrijedi zakon da nasilnika iliti alkoholičara ne možeš poslati na ljiečenje dok on sam ne potpiše da to želi.A tko od njih želi liječenje?Tko od njih uopće zna da je alkoholičar ili nasilnik potaknut alkoholom kad se sutradan ne sjećaju ničega?Tko može pomoći ikome u takvoj situaciji ?Nadležne službe su nadležne samo kad se dogodi neko sranje.Onda je kasno!Ljudi moji počnite reagirati na vrijeme da ta djeca,te žene,muževi,očevi,braća ili bilo tko drugi ne strada ne samo fizički od strane tih parazita s kojima žive nego oni podsvjesno gube bitku s razumom jer u današnjem društvu oni su kukavice koje se ne bore za sebe a nitko ne zna što u stvari proživljavaju.Nitko neće ništa lijepo reći osobi koja kaže :muž (ili zena) mi se napio pa me istukao ili što drugo napravio, nasilnički natjerao na "vođenje ljubavi" u takvom stanju ili tako nešto.Svi će reći ostavi ga (ili ju) a nitko ne pita kako, niti nudi kakvo rješenje,pomoć.Kuda da ode žena koja nema ništa svoje,kud da ode bilo koja osoba ako nema nikog svog...Recite mi rješenje voljela bih ga znati!

Još jednom budilica me prenula iz sna.Još jedno jutro nakon divlje i neispavane noći.Pogled u ogledalo odaje moje strahove i patnje što mi se zavukoše u kosti i ne napuštaju moj sad već pomračen um.Jesam li sanjala ili sam razmišljala otvorenih očiju ili je sve to gruba stvarnost..Samo jedan jedini san koji se ponavlja i ponavlja...Pustinja snova...Trčim vrišteći dok mi stopala propadaju u vrući pijesak.Peku me ali ne posustajem.Bježim dalje u nadi da ću pronaći neku oazu u kojoj bi se osjećala sigurno.Ali oaza je vidljiva i nedostižna.Propadam sve dublje u pijesak,peče me cijelo tijelo.Polako gubim volju za bijeg,opuštam se i nestajem smirena,spašena....I pljusne me ogroman hladan val.Uzburkani ocean bez dna .Bučan i hladan da mi se kosti lede.Grize mi obraze,guši me.Pokušavam isplivati,doći do daha ali nešto me vuče prema dnu.Borim se svim silama ali nepoznata sila me pokušava rastaviti od tijela.Umom prevladava strah,tuga,jad....Iscrpljena tonem i čujem glazbu tako milih tonova da se bez razmišljanja prepuštam bezdanu...I opet mi je vruće,glazba je nestala.Poznati pijesak smeta mi u očima...I sati prolaze i jutra dolaze a ja se uporno vraćam u isti san.Izmišljen ili stvaran?!Jesam li u paklu ili samo imam dobru maštu koja se poigrava sa mnom???

Oznake: san

>Nije bitno kako, kada ili gdje ali u svakom trenutku uspije me iznenediti činjenica da smo po inteligenciji najviši u rangu postojanja na ovoj planeti (barem se sami hvalimo time obzirom da nema nikog drugog da to učini)i da bi tim statusom trebali znati kako vladati sobom ,kako se ponašati,kako voljeti,što raditi,ili prenositi naše znanje na mlađe generacije.Opet pobliže gledano na pitanje priznanja inteligencije nije majka priroda ,koja nas je stvorila ,kriva što ne govori ,što nema mobitel,radio ili bilo kakvo drugo sredstvo umjetne inteligencije pa da se sama promovira kao što to čini ljudski rod.No,da slučajno ima bilo što od napomenutog, bi li šutjela o tome tko je pametniji.Zanemarimo li činjenicu da se uporno hvalimo nečim što uopće nije naše ,što mi to uopće imamo?Itekako smo svjesni kako izgledamo i tko to vidi i kako reagira na nas.Često,možda prečesto,gledamo i slušamo tuđe mišljenje o nama te se ponašamo u skladu s tim.Bitnije nam je tuđe mišljenje o nama nego zadovoljstvo samim sobom makar i ne bilo po mjeri društvene ljestvice.Doveli smo se u stanje opće pripravnosti gdje čekamo kad će netko dati znak da se možemo početi na sve moguće načine koji nam padnu na pamet izboriti da budemo najbolji.Utrke za ludilom,tako bih to mogla nazvati,jer ako nemam veliku plaću,najskuplji auto ili stan,kuću onda neću imati prijatelje.Ako ne nosim najskuplu garderobu svi će mi se rugati.Kakva glupost!U Njemačkoj djeca misle da je krava ljubičasta!Smijemo se tome,a znaju li naša djeca kakve su krave?Nismo ni svjesni čime filamo mozak svoje djece a one prave vrijednosti,prava znanja guramo od njih kao da smrde.Neki dan sam bila na dječjem igralištu.U moje vrijeme nije ni bilo igrališta ,igrali smo se na livadi.Ali igrali smo se.Družili smo se bili prijatelji.A danas na tri ljulačke sjede tri djevojčice svaka sa mobitelom u ruci bez osmjeha niti bilo kakve komunikacije među njima.Možda su se dopisivale međusobno jer ne znaju razgovarati...ne znam.Tužno i jadno.Naša koljena su vječno bila krvava,kosa raščupana,odjeća prljava ali svi smo se smijali i bili smo sretni.Možda me hvata paranoja od toga svega ali imam pitanje:Protiv koga se mi u stvari borimo?Moja djeca su još nosila platnene pelene,pa kad su se zapišali pelena je toliko bila teška da su je sami poskidali i trčali bi goli i to im je bilo najveće veselje u njihovim malim životima.Danas djeca ni ne znaju što rade u pelene jer njihove su guze vječno suhe...Ne znam ,mislim da se veslimo krivim stvarima,gledamo a ne vidimo ništa što nas okružuje ...Priroda nas je stvorila,ona nas još uvijek hrani a mi je ne cijenimo dovoljno.!Možda ja to shvaćam preosobno jer potičem iz generacije koja je živjela bez tehnologije i bili smo sretni!A možda sam samo u tim godinama kad su sjećanja najljepši dio života.Ne znam....