Evo mene.Opet.Ovaj put vidim sunce kako se probija kroz oblake i škilji u moj prozor.Odmah se sjetih one pjesme iz prvog razreda Sunce na prozorčiću i u duši mi lakše.Sav jad je prolazan ako imaš imalo nade u bolje sutra.Uvijek sam bila pozitivna i djelila sam savjete drugima da se ne prepuste tuzi i muci koju ona nosi a sad eto i mene uhvatilo.Ali ne dam se.Vidjeh da netko čita moje postove pa zaključih onako naivno riječi su te koje ili bole ili vole.Nisam ja osoba koju se može tako lako izbaciti iz takta.Dugo sam slušala u glavi neke tuđe glasove koji su uporno nadvikivali moj ali imam i ja grlo koje može biti glasno.Osveta je slatka kažu ljudi.Vidjet ćemo.A evo i večer se spušta,susjedi zamirišali dvorišta pokošenom travom,dječji glasići se čuju,psi laju...Sve vrvi životom...Kakvim ,to ovisi o nama samima pa mislim da je red da ga uredimo po svom.Nisam neki govornik ali riječi koje samo nastaju iz duše i pojavljuju se na ekranu govore mnogo.Nekad su bolne i depresivne ali one sretne i lijepe više znače i meni i svima koji čitaju to što mi na srcu leži,pa ćemo se isključiti iz crnila,dodati malo boje i nastati će svjetlo na kraju tunela....Krenimo putem svjetla ,vidimo se na drugoj strani,sretniji i veseliji....Dobro došli...