Iako sam rekla da ću izaći iz tame lošeg postojanja jedan post me vratio u onu nesnosnu stvarnost gdje tuga i smrt dolaze nepozvano.Mali Simon je otišao u nebo...Nisam pratila tijek njegove bolesti,zapravo nisam ni čula za njega dok nisam pročitala post da je postao anđeo sa najljepšim osmjehom....Žao mi je što nisam znala za njegov dnevnik koji je njegova majka pisala otkad se razbolio da jesam najvjerojatnije bih joj bila barem mala moralna podrška tijekom teških mjeseci.Sad sam pročitala dnevnik....Višemjesečna tuga i borba pretvorila je malog borca u heroja u našim srcima,zlato malo toliko se borio...Majko koju ne poznam skidam ti kapu na hrabrosti i izdržljvosti...Dala bih sve što imam da ti mogu pomoći ali jasno je da ne mogu.Ni to što se tvoje zlato spasilo boli ne može te utješiti jer tebe sad boli još više !
Ovaj post pišem jer me duša boli zbog tebe i tvog malog anđela i jer želim da što više ljudi vidi tvoju borbu kojom si kao lavica branila život svog sina...Želim da ljudi shvate u stvari kako je život krhak i u trenu se može sve promjeniti.Ljudi živite za svoje anđele i čuvajte ih jer život je nepredvidljiv..Tuga začas dođe a onda je kasno..Ovakva bol je najveća i najteža..Lavice moja drži se !Tvoja obitelj te treba!

Oznake: tuga najveća