Danas slavimo godišnjicu osnivanja Osmijeh bloga!
Danas slavimo godišnjicu osnivanja Osmijeh bloga!
30.10.2009. u 10:00 sati | 11 Komentara | Print | Link | Na vrh
žene koje su preživjele muško nasilje
IZVJEŠTAJ SA KONFERENCIJEv„POVEZUJEMO SE DA BI SE MIJENJALE“
Druga konferencija Mreže organizacija za rad sa ženama koje su preživjele muško nasilje, održana je u Beogradu od 02-04. listopada 2009. Konferencija se održavala u hotelu M.
Konferenciji je prisustvovalo 80 ekspertkinja iz 29 organizacija. Na početku je prikazan video izvještaj o Mreži da bi zatim uslijedilo predstavljanje učesnica konferencije. Na panelu koji je predstavljao i usvajao strateški plan Mreže „Žene protiv nasilja“ učesnice su sugerirale izmjene ili brisanja pojedinih točaka nacrta. Govorile su: Biljana Rakić (Sos telefon za žene i decu žrtve nasilja Novi Sad), Snežana Jakovljević (Peščanik, Kruševac), Saša Pokrajac (Ažc Beograd), Tanja Kolarov (Udruženje Roma, Novi Bečej), Jovanka Brkić (Žene u akciji, Velika Plana) i Zdravka Gigov (Prihvatilište za žene i decu žrtve nasilja, Niš). Također su i izabrane članice koje će činiti grupu za dalje čiji mandat traje godinu dana.
Članice grupe za dalje su:
Jovanka Brkić, Biljana Rakić, Zdravka Gigov,Tanja Kolarov, Olja Ilkić, Fikreta Omerović, a ispred AŽC-a Aleksandra Nestorov i Saša Pokrajac kao jedan glas.
Drugog dana je održana radionica „Analize slučaja seksualnog nasilja“ koju je vodila Lepa Mlađenović. Imale smo vježbu slušanja kao i podsjećanja kako na faze kroz koje prolazi svaka žena koja je preživjela bilo koji vid seksualnog nasilja. Bilo je osvrtanja i na načine kako ekspertkinje rade na SOS- telefonu.
Gošća konferencije bila je Karin Helweg-Larsen istraživačica u Nacionalnom institutu za javno zdravlje u Kopenhagenu. Karin je i članica opservatorije Europskog ženskog lobija o nasilju nad ženama.
Teme diskusije su bile: partnerska ubojstva, posljedice na zdravlje žena koje trpe nasilje, kao i svi napori koje danska Vlada ulaže kako bi se one zaštitile. Kada su u pitanju državljanke Danske koje imaju iskustvo nasilja mnogo ih je lakše zaštititi dok kada je riječ o strankinjama napominje da je imigracijska politika loša i preoštra za žene koje traže zaštitu. Olja je pitala da li su njihova skloništa pristupačna ženama sa invaliditetom i napomenula da u našim sigurnim kućama ne postoje nikakavi uvjeti za njihov boravak. Odgovoreno je da su tri sigurne kuće gdje se mogu smjestiti žene sa invaliditetom i da se mogu smjestiti u druge općine, a ne u one iz kojih dolaze.
Na panelu „Specifičnosti u radu sa ženama iz marginaliziranih grupa“ govorile su:
Eta Kovač „Hera“- je navela da rad sa ženama koje su pretrpjele muško nasilje odvija se na svim jezicima nacionalnih manjina kao i da imaju puno problema sa općinskom upravom koja ne želi ni na koji način im pomoći ako ne mogu da se miješaju unutar same organizacije. Većinom rade sa ženama mađarske nacionalnosti koje su žrtve nasilja. Zbog nepoznavanja jezika sredine u kojoj žive ne mogu da se na pravi način izbore za svoja prava. Suočavaju se sa odbacivanjem okoline jer koriste jezik nacionalnih manjina.
Olja Ilkić - je napomenula da CSR ne želi vrlo često izaći na teren kada dobiju poziv kako se nad osobom sa invaliditetom vrši nasilje već i korisnicu koja se obrati za pomoć kritiziraju zašto se uopće obraćala organizaciji. Takođe kada su u pitanju odluke kome će pripasti dijete na staranje poslije razvoda; ako je dijete sa invaliditetom odlučuju da povjere majci, ali da kada su u pitanju majke sa invaliditetom onda uglavnom preporučuju da se dijete dodjeli ocu bez obzira što je nasilnik. Isto tako je podvučeno da i medicinski radnici ne žele komunicirati sa osobom sa invaliditetom kad dođe kod njih već isključivo sa pratiteljima ili starateljima. Poznato je i da sigurne kuće nisu dostupne kao i da je blaga kaznena politika kada je riječ o seksualnom nasilju nad ženom sa invaliditetom. Teže se može dokazati nasilje nad ženama sa invaliditetom jer povrede se mogu opravdati uglavnom kao posljedice padova. Rečeno je i da su mnoge ustanove od javnog značaja nedostupne osobama sa invaliditetom. Otežana je i komunikacija sa ženama koje su nepismene ili oštećenog sluha. Mnoge ustanove od javnog značaja nisu dostupne osobama sa invaliditetom kao i činjenica da se i okrugli stolovi organiziraju tamo gdje nije dostupno te ne mogu prisustvovati. Žene sa invaliditetom su višestruko diskriminirane. Invaliditet nije odgovornost žene niti opravdanje za nasilje. Ne sažaljevati ženu sa invaliditetom već je podržati da samostalno donosi odluke. Jasno je naglašeno i da postoji diskriminacija žena sa invaliditetom i u ženskim organizacijama.
Irina Ristić „ Žene u akciji“ – se osvrnula na problem žena iz inozemstva koje su udate za naše državljane i koje ne mogu ostvariti svoja osnovna prava. Često ih zovu imenima država iz kojih dolaze, a ne osobnim imenom. Iako su mnoge u braku, ne mogu dobiti državljanstvo. U slučaju razvoda ako im sud dodijeli starateljstvo djece, ne mogu ostvariti pravo na zapošljavanje, zdravstveno osiguranje, socijalnu zaštitu, pravo na dječji doplatak itd. Žene koje dolaze iz drugih država ne znaju jezik i ne osigurava im se prevoditelj. Te žene pretežno žive u seoskim područjima što im dodatno otežava mogućnost izlaženja iz nasilja kao i to što nemaju nikog svog tko bi im pomogao, a sudstvo nerijetko ne prepoznaje nasilje koje ona trpi, tako da u postupcima nisu zaštićene ni kao žene, a pogotovo kao strankinje. Takođe je navedeno da će državi predložiti uvođenje dvojnog državljanstva na osnovu višegodišnjeg života u zemlji, rođenja djece i sticanjem imovine.
Svetlana Šarić „ SOS Vlasotince“– se osvrnula na položaj žena u seoskim sredinama. Žene u seoskim sredinama često nemaju završenu osnovnu školu i udaju se jako mlade postajući time robovi u kući svojih muževa bez ikakvog prava glasa. Žene sa sela se rijetko kome obraćaju za pomoć prvenstveno iz straha od reakcija njihovih ukućana ako bi saznali da se nekom požalila, neznanja, odnosno neprepoznavanje nasilja i zbog prenatrpanosti obavezama koje sa sobom nosi život na selu jer su vrlo često one jedine koje rade u kući i sve poslove na imanju. Njihov rad traje od jutra do sutra, a nemogućost za razgovor sa nekim tko bi mogao da joj pomogne leži i u činjenici da su neka sela jako zabačena pa čak i po nekoliko kilometara ih dijeli tako da je njima uskraćeno i da se druže i pomažu u nekim životnim situacijama. Tako da većina žena seoskog područja prihvaća nasilje kao nešto što je normalno jer se ne mogu osloboditi zbog neinformiranosti o svojim pravima jer je do njih jako teško stići.
Milica Simić „Dečiji Romski Centar“ – se osvrnula na probleme Romkinja koje se suočavaju sa raznim vidovima diskriminacije počevši od porodice pa do društva. Romkinje su prinuđene da se mlade udaju i da i pored poslova koje imaju kod kuće moraju i ekonomsko da privređuju s tim što novac koji zarade ne pripada ni njima ni djeci već moraju da ga predaju muževima koji istim raspolažu pritom ne vodeći računa o potrebama žena i dece. Većina žena nema nikakve dokumente tako da ni svoju djecu ne mogu prijaviti u matičnu knjigu rođenih. One ne mogu odlučivati o tome da li će roditi jedno ili sedmoro dece kao ni da li će se udati za onog koga joj porodica izabere za muža. Često su i žrtve napada kako Roma tako i ne Roma. Ne može donositi nikakve odluke koje se tiču njenog života jer od djetinjstva naučena da je tu da bi podmirivala potrebe svojih muških članova porodice. Romkinje ne mogu odlučivati ni kada su njihova djeca u pitanju i to dovodi do situacije da ona jako rano krenu stranputicom. Spomenuto je da u Beogradu ne postoji ni jedna sigurna kuća ili prihvatilište gdje bi se mogle smjestiti Romkinje koje trpe nasilje. Isto tako mediji ne daju stvarnu sliku o životu Romkinja. Posebno je naglašena nedavna akcija Skupštine Grada Beeograda koja je raseljavala romske porodice koje su živjele ispod „gazele“. P.S. Zadnjeg dana konferencije na opasku jedne od učesnica da Romi prodaju svoju djecu za brak; Cica je zamolila da se više ne upotrebljavaju takvi izrazi i da bi trebalo organizirati seminar sa temom: Običaji Roma i da bi se onda pojednostavilo shvaćanje romske kulture.
Sunčica Vučaj „Žene na Delu“ – je govorila o problemima sa kojima se susreću žene drugačijeg seksualnog opredeljenja. Napomenula je i da ih ima i među Romkinjama, invalidkinjama, strankinjama, ženama koje koriste neki od jezika nacionalnih manjina, ženama žrtvama nasilja i ženama sa sela. Također je napomenula da su i one kao i žene sa invaliditetom i Romkinje višestruko diskriminirane. Žene drugačije seksualne orijentacije u manjem broju traže pomoć kada su u situaciji nasilja jer ne prepoznaju žensko nasilje nad ženama kao ni partnersko nasilje u lezbijskim vezama pa im se zbog toga lezbijke i ne obraćaju ili se obraćaju rijetko u strahu da im ta pomoć neće uvijek biti pružena na pravi način. Prinuđene su da kriju svoj identitet.
U diskusiji nakon panela Zoe Gudović je postavila pitanje da li se mi žene sa invaliditetom osjećamo diskriminirane u ženskim grupama. Odgovor je bio potvrdan sa obrazloženjem da je nasilje nad ženama tretirano isključivo kao problem invalidkinja sa jasnom napomenom da žene bez invaliditeta ne žele da angažirati iako su stalno pozivane da se pridruže i istaknuto je da žene sa invaliditetom nemaju pozive od ženskih organizacija da se angažiraju kod njih.
Lepa Mlađenović je rekla da je problem svake diskriminirane žene, problem svih nas i da sve mi trebamo time baviti, bez obzira kojoj marginalnoj grupi pripadala.
Nadežda Marinković misli da konzultantica koja je invalidkinja najbolje može razumijeti ženu sa invaliditetom koja trpi nasilje. Smatra da je zato dobro da konzultantice sa invaliditetom budu zastupljene u svim grupama.
Nakon panela uslijedila je prezentacija projekta „Same sebi na prvom mestu“ koju su vodile Zoe Gudović i Sunčica Vučaj. Nisam aktivno sudjelovala već sam samo promatrala. Ispostavilo se da je dobro što nisam sudjelovala jer su između ostalih bile vježbe skakanja koje su za mene neizvodive jer znam svoje mogućnosti što sam i rekla voditeljicama programa. Lepa Mlađenović je iskazala svoju solidarnost time što je sjedila sa mnom.
Zadnjeg dana konferencije iznošeni su izvještaji sa panela, radionica i radnih grupa i postignuti dogovori za dalje aktivnosti.
Tada je prikazan i film „Ne mogu da odem zato što...“
09.10.2009. Pančić Marina
29.10.2009. u 13:51 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh
Sankcije za maloljetne nasilnike
Nasilje među mladima je ozbiljna tema i zbilja koja se uvukla u sve pore života mladih: dom i obitelj, školu, slobodno vrijeme, izlaske.
Osim posljedica za žrtve maloljetničkog nasilja i zlodjela koje čitamo po crnim kronikama sve češće i sve brutalnije, ostaju posljedice i za počinitelje i njihove obitelji. Uz psihološke posljedice tu su i sankcije za njihova djela.
Sankcije za maloljetne počinitelje propisuje prije svega Zakon o sudovima za mladež (Narodne novine 111/97, 27/98, 12/02) i Prekršajni zakon (Narodne novine 107/07).
Propisi koji reguliraju kažnjavanje maloljetnika nisu do kraja razrađeni, te često je problem provedba za koju nisu osigurani kapaciteti, ni ljudski, ni smještajni. U postupku je donošenje zakona koji bi regulirao izvršavanje sankcija izrečenih maloljetnicima kako bi se u potpunosti ispunila opća i posebna svrha kažnjavanja.
Prema statističkim podacima iz 2008. godine o kaznenim djelima počinjenim „nasilničkim ponašanjem“ maloljetnika, zabilježeno je:
* 468 kaznenih djela tjelesne ozljede,
* 113 kaznenih djela teške tjelesne ozljede,
* 114 kaznenih djela nasilničkog ponašanja,
* 469 prekršajnih djela počinjenih naročito drskim ponašanjem,
* 1299 prekršajnih djela narušavanja javnog reda i mira – tučom, svađom i vikom,
što kod kaznenih djela pokazuje povećanje naspram 2007. godine, a kod prekršajnih djela malo smanjenje od 2007.g.
Zakon o sudovima za mladež sadrži odredbe za mlade počinitelje kaznenih djela. Prema tom zakonu se određuje kako se sankcioniraju maloljetnici za počinje djela koja ulaze u područje kaznenog prava.
Svrha maloljetničkih sankcija prema tom zakonu je pružanje zaštite, brige, pomoći i nadzora, osiguranje opće i stručne izobrazbe maloljetnog počinitelja kaznenog djela, te utjecati na njegov odgoj, razvijanje njegove cjelokupne ličnosti i jačanje njegove osobne odgovornosti.
Time je svrha kažnjavanja drugačija nego za odrasle osobe jer je potrebno i odgojno djelovati na maloljetnika kako bi ga se osposobilo za život i kako ne bi ponovno činio nedjela.
Zakon o sudovima za mladež kao maloljetnike definira osobe koje su u vrijeme počinjenja djela navršile 14 godina, a još nisu navršile 18 godina.
Zakon obuhvaća i mlađe punoljetnike, tj. osobe s navršenih 18 godina, a koji nisu navršili 21 godinu života.
Maloljetnicima se za počinjena kaznena djela kao sankcije izriču odgojne mjere, maloljetnički zatvor i sigurnosne mjere.
No, maloljetniku do 16. godine se mogu izreći samo odgojne mjere.
Odgojne mjere su:
* sudski ukor,
* posebne obveze,
* upućivanje u centar za odgoj,
* pojačana briga i nadzor,
* pojačana briga i nadzor uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi,
* upućivanje u odgojnu ustanovu,
* upućivanje u odgojni zavod i
* upućivanje u posebnu odgojnu ustanovu.
Sudski ukor, posebne obveze i upućivanje u centar za odgoj su odgojne mjere koje se izriču kada je potrebno utjecati na maloljetnikovu ličnost i ponašanje mjerama upozorenja, usmjeravanja ili drugim primjerenim mjerama.
Odgojne mjere pojačanog nadzora izriču se kad je za maloljetnikov odgoj i razvoj potrebno poduzeti trajnije mjere uz odgovarajući stručni nadzor i pomoć, a nije potrebno maloljetnikovo odvajanje od dotadašnje sredine.
Zavodske mjere se izriču kao krajnje sredstvo, kada je potrebno prema maloljetniku poduzeti trajnije i invazivnije odgojne mjere ili mjere liječenja uz njegovo odvajanje od dotadašnje sredine.
Pri izboru odgojne mjere sud uzima u obzir sve okolnosti: dob, osobine, razvijenost, počinjeno djelo, ponašanje prije i poslije, životne uvjete, obiteljsku situaciju, te sve ostalo što može utjecati na izbor odgojne mjere kojom će se najbolje ostvariti svrha odgojnih mjera.
Maloljetnički zatvor je kazna lišenja slobode koja se može izreći starijem maloljetniku za kazneno djelo za koje je u zakonu propisana kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, ako je s obzirom na narav i težinu djela i visok stupanj krivnje potrebno izreći kaznu.
To je kazna koja se izriče kada se više odgojnim mjerama ne može postići svrha kažnjavanja.
Sigurnosne mjere se mogu primjeniti i prema maloljetnicima uz odgojnu mjeru ili kaznu maloljetničkog zatvora.
To su: sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, obveznog liječenja od ovisnosti, protjerivanja stranca iz zemlje i oduzimanja predmeta, a prema starijem maloljetniku i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom.
Maloljetnicima u kaznenim predmetima sude sudovi za mladež pri općinskim i županijskim sudovima koji imaju ustrojene odjele za mladež koji se sastoje od vijeća za mladež i sudaca za mladež. Svi koji postupaju pred tim sudovima moraju imati izražena nagnuća za odgoj, potrebe i probitke mladeži, te vladati osnovnim znanjima s područja kriminologije, socijalne pedagogije i socijalne skrbi za mlade.
Prekršajni zakon također sadrži posebne odredbe o sankcioniranju maloljetnika za počinjene prekršaje, a sankcije su opet odgojne mjere, zaštitne mjere i kazne (novčana kazna i maloljetnički zatvor).
I za kaznena i prekršajna djela, kao sankcija se propisuje odgojna mjera – posebne obveze koja propisuje obvezu maloljetnika:
* da se ispriča oštećeniku,
* da prema mogućnostima popravi ili nadoknadi nanesenu štetu,
* da redovito pohađa školu ili radno mjesto,
* da se osposobi neko zanimanje, da prihvati zaposlenje i u njemu ustraje,
* da se uključi u rad humanitarnih organizacija ili poslova komunalnog ili ekološkog značenja,
* ili da se uzdrži od posjećivanja određenih lokala ili društava,
* da se podvrgne odvikavanju od ovisnosti,
* ili da se uključi u pojedinačni ili skupni rad u savjetovalište za mlade.
Prema podacima državnog odvjetništva koje podnosi kaznene prijave protiv maloljetnika, tijekom 2008.g. je preko 1000 kaznenih prijava riješeno u prethodnom postupku primjenom odgojnih mjera tzv. alternativnih sankcija čiji je cilj pravovremeno utjecati na mlade. Problem je što se te posebne obveze ne izvršavaju jer ne postoje savjetovališta za mlade ili humanitarne organizacije pri kojima bi maloljetnici mogli odraditi svoju posebnu obvezu.
Potrebno je osnovati i savjetovališta za mlade kojima bi u nadležnosti bilo provođenje odgojnih mjera.
Obiteljski centri su osnovani kao savjetovališta za djecu, mladež i obitelj i u djelokrugu posla im je rad prvenstveno na preventivi nasilja.
Preuzeto od Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije
18.10.2009. u 01:05 sati | 1 Komentara | Print | Link | Na vrh
Profesore, ovo je između Vas i djece. Dirljiv tekst uz Svjetski dan učitelja
Svjetski dan učitelja,
tekst by marchelina
Došlo mi je da napišem „učitelja“ velikim slovom. Ima tu na blogu moj Šjor profešur kojega ja ponekad pitam za lektorski savjet jer mi se dogodi da jednostavno ne znam kako se ispravno piše neka riječ. To mi se događa otkada je uveden novi hrvatski jezik, sve ono što sam znala i nisam znala prije, sada se spojilo sa onim što znam i ne znam sada, i ponekad u glavi stvaram najnevjerojatnije složenice koje nemaju veze sa pravopisom, a ni sa mozgom.
Moj poriv da „učitelj“ napišem velikim slovom međutim ne proizlazi iz moje zbunjenosti ili neznanja, nego zato što u glavi, dok ovo pišem, imam sliku dva učitelja moga sina, koji su mu bili razrednici. O onome razredniku iz osnovne škole sam već jednom bila pisala, pa ću zato ovaj post posvetiti razredniku iz srednje škole.
U prvom razredu moj sin je bio jedan od najboljih učenika u školi. Kad sam dolazila na informacije, razrednik bi ga nahvalio, ja bi to ponosno odslušala, i sve je bilo pjesma.
Međutim, u drugom razredu srednje, moj sin se naglavačke sa trona jednog od najboljih sunovratio ravno u grupu "najgorih", po vladanju, i po znanju. Odjednom više u školu nisam odlazila ponosno nego sa osjećajem tjeskobe i neke vrste srama.
Sina nisam osuđivala, jer sam jako dobro znala uzroke takve drastične transformacije, a pošto baš nemam namjeru skinuti se do kraja, dovoljno će biti da vam napomenem da je obiteljska situacija u tom momentu bila poprilično traumatična.
Moj sin je bio nesretan. Kao osvetu odraslima koji mu bez pitanja potresaju život, odlučio je udariti tamo gdje zna da su roditelji najslabiji. Na njihov roditeljski ego. Mlad, ali dovoljno promućuran, shvatio je da se roditeljski ego najčešće "isfurava" kroz školske uspjehe njihove djece.
Razrednik me u to vrijeme često pozivao na razgovor. Jednom je na zajednički sastanak pozvao i mog sina.
Sjećam se sa kakvim je prkosnim pogledom malac tada ušao u prostoriju gdje sam se nalazila sa razrednikom. U očima mu je svjetlucala čvrsta odluka o tome da ga nikakva kritika neće dotaknuti, da će biti nehajan, lagano prezrivog držanja, bešćutan i bahat.
Suprotno njegovim očekivanjima, razrednik ne samo da ga nije kritizirao, nego je cijeli njegov govor upućen malom buntovniku bio jednostavna, iskrena, topla hvala jednom mladom biću. Pričao mu je koliko mu je stalo do njega. Pričao mu je kako vjeruje u njega. Kako zna da ga nešto muči, i da mu je teško jer mu ne može pomoći, ali, ako želi, neka mu ispriča, on će ga saslušati i dati mu podršku i savjet.
Moj sin, do prije nekoliko trenutaka spreman na okršaj i hladni prezir, zbunjeno je spuštao pogled prema podu, vidno iznenađen i potresen razrednikovim riječima hvale i razumijevanja. Svašta je ta mlada glava očekivala, ali ovakve riječi sigurno nije.
A nisam ni ja.
Kad je moj sin otišao, razrednik mi je počeo pričati.
Kako mu je teško zbog mog sina. Kako je to jedan dobar momak. Kako on sam već godinama gleda tu djecu koja, šibana što obiteljskim, što društvenim problemima dignu ruke od vlastitih života i budućnosti i prepuste se neuspjehu.
Pričao mi je također kako je umoran. Od premale plaće.
Od kolega koji u djeci ne vide osobe i individue nego brojke. Dosadne, naporne, bubuljičave brojke.
Kako on sam više ne uspijeva balansirati između zahtjeva struke, frustriranih kolega, agresivne djece i mušićavih roditelja nespremnih na ikakvu pozitivnu suradnju. Kako ga je sram ponekad kada vidi u što se pretvara njegova profesija. Sram ga je zbog kolega koji su, da bi se lakše nosili sa svom kompleksnošću poslijeratnih, razuzdanih novih generacija, navukli oklope nedodirljivosti i bezosjećajnosti.
Sram ga je zbog ministara. Sram ga je i zbog učenika koji se ne libe sve češće i fizički nasrnuti na profesore. Sram ga je zbog roditelja koji u sve manjem broju dolaze na roditeljske sastanke, ali zato, kad dođu, imaju apriori agresivan i optužujući stav prema učiteljima.
Nisam tada uspjela naći prave riječi. U stvari, lažem. Riječi su se oblikovale u mojoj duši, ali mi je nekako bilo neugodno izreći ih.
Pa koristim ovaj dan i ovaj blog da napokon tom divnom čovjeku kažem što onda nisam.
Profesore, nemojte odustati.
Ovo nije između Vas i ministara.
Ovo nije između Vas i roditelja.
Ovo je između Vas i djece.
Nemojte ih prestati učiti ljudskosti. Čak i ako Vam se čini da vas ne vide, ne čuju, ne poštuju.
Ja sam jednom bila u koži te djece. Bila sam i ja među najboljima i među najgorima.
Iz obje situacije pamtim samo jedno: Tople riječi nekih dobrih ljudi koji nisu odustali od mene, niti od ideala sa kojima su krenuli tegobnim i posebnim učiteljskim putem.
Nemojte odustati, na svijetu je i previše cinika i prljavštine.
Neka naša djeca, kakva god bila, imaju bar nekoga tko će ih čuti. Čak i onda, kada se čini da ne čuju i ne vide više ništa.
Oni Vas trebaju.
Moj sin je sada opet "onaj stari". Ja, ako hoću biti iskrena, moram priznati da u određenom trenutku nisam bila dovoljno dobar roditelj. I znam da je mog sina dobrim dijelom spasilo to što ste Vi baš u svakom trenutku bili pravi...Učitelj.
06.10.2009. u 15:13 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh
Poštovanje.
Tekst pripremila blogerica Marchelina
Čitanje ove rečenice, u današnja vremena, kada ljudski život vrijedi manje od nogometne lopte, ostavlja gorak okus u ustima. U Beogradu je ubijen jedan mladi čovjek, Francuz. Zvao se Brice Taton.Razlog za njegovo ubojstvo je ..razloga za njegovo ubojstvo nema. Nedugo prije ovog stravičnog čina u Beogradu, u Hrvatskoj su navijači „Hajduka“ i „Dinama“ također nasrnuli jedni na druge. Po tko zna koji put, a radile su i palice. To što nitko nije smrtno stradao, valjda je stvar čiste sreće i slučajnosti.
Nitko normalan, koliko god pojam „normalnosti“ bio relativan, dakle, ne može prihvatiti pomisao da je jedan čovjek spreman ubiti drugoga samo zato što taj drugi recimo navija za nogometnu ekipu svoje vlastite zemlje. Ta pomisao je isto toliko apsurdna koliko i pomisao da je jedan čovjek spreman ubiti drugog zbog drugačije vjere, nacije, ili boje kože.
Ipak, takve stvari se događaju. Rat je prošao, ali nije završio, rat ludila protiv razuma, rat dobra i zla, a sve bez sretnih filmskih završetaka. Da je život film, onome mladom Francuzu u Beogradu bi u pomoć bio priskočio neki Superman, ili bi u nekom, najkritičnijem momentu , netko rekao neku značajnu rečenicu koja bi izazvala nagli obrat smrtno opasne situacije u svoju potpunu suprotnost.
U tom nekom filmu bi u zadnoj sceni grupa navijača iz Beograda i jedan mladi navijač iz Francuske sjedili zajedno za stolom u nekom od kafića na Adi Ciganliji, pjevali i smijali se, a na cd-playeru bi se naizmjenično vrtile srpske i francuske navijačke pjesme. Zamaštala sam, znam, pretvorila sve u neku od bajki koje gledamo u vrijeme Božića. Pa kad me već krenulo maštanje, evo da zamislim svijet u kojem svaki čovjek poštuje, duboko i iskreno, svaki život.
Život drugog čovjeka, životinje i biljke. Poštovanje je ključna riječ. Ali kada tu riječ utipkam u tražilicu životnoga Googlea, dobijem obavijest da nema pronađenih rezultata za traženi pojam.
Poštovanje u obitelji, nema rezultata.
Velika većina odraslih ljudi još uvijek misli da je korisno i nadasve pedagoški opravdano udariti dijete. Ne poštujemo dijete, jer je različito od nas. I, nisu to neke bezazlene razlike, da se razumijemo. Djeca su, kao prvo, očevidno i drsko manja od nas, a da ne kažem da su neka od njih i po više od 20g mlađa!
Najgore od svega, rode se potpuno različitih navika od nas, ukratko, djeca su hodajuća provokacija, i treba to u startu zatrti, jer ako na vrijeme nešto ne poduzmemo, moglo bi se dogoditi da izrastu u potpuno samostalne, zdrave osobe koje razmišljaju svojom glavom! E pa, nećete majci! Što je dijete različitije, to ćemo upornije i strastvenije pokušavati učiniti ga sličnim nama samima. Ako pruži otpor, dobit će par tradicionalnih, odgojnih. Neće ono nama tu biti različito.
Poštovanje u ljubavi, nema rezultata.
Velika većina nas misli da može i smije posjedovati drugog čovjeka, pa ako u tu svrhu treba upotrijebiti i malo ucjene, zlostavljanja i maltretiranja, što sad, cilj opravdava sredstvo. Ljutimo se na partnere jer su različiti od nas. Ne shvaćaju bogamu da ih ne možemo voljeti ako se ne pretvore u nešto što mi očekujemo od njih. Hoćeš da te volim, kažeš? E pa, izvoli više ne biti TI. Nećeš se ti tu meni razlikovati od mene! Kako uostalom mogu voljeti nešto što nije JA?? Hellou??
Poštovanje u školi, nema rezultata.
Školski program je napravljen za djecu koja su ista, a ne za problematične pojedince koji su različiti. Svatko tko ne hvata korak, dakle, tko ne uspijeva savladavati zadani školski program na način i onim tempom kojim je to određeno, biva kažnjen i označen kao problematičan učenik, lošeg vladanja. A tako i treba, nećeš se ti tu nama u školi razlikovati, jel’ jasno? To onda poprimi razmjere, pa ćeš nam još jednog dana postati i trezveni djelatnik koji će misliti svojom glavom i ponašati se kao da trebamo poštivati njegova radnička prava. E pa, nećeš majci!
Poštovanje u religiji, nema rezultata.
Tu je situacija najapsurdnija, toliko apsurdna da čovjek od nemoći svako malo pogledava put neba vapeći:“O, Bože“.
Tako vape oni koji misle da je Bog jedan, kao što poučava većina svjetskih religija. I tu su svi suglasni. Do problema, međutim, dolazi kada treba i na Boga nalijepiti etiketu „Made in...“. Najvažnije pitanje nije dakle da li Boga uopće ima, to je sporedno. Naime, čak i ako ga nema, mora mu se znati porijeklo i pripadnost, mora se znati molit ću lijepo gdje točno najviše ne postoji!
Nek’ se dotični lijepo izjasni jel’ naš il’ njihov, pa onda neka ga slobodno nema il’ ima, po volji mu. Ono što ljudoliki vjernici žele istražiti jest čiji je taj Bog, kome pripada, drugim riječima, čija je religija jedina ispravna na svijetu. Kad im kažete da samim tim što je Bog jedan, ne može pripadati samo jednom narodu, kulturi i religiji, vjernici (ne svi, naravno, neki od njih), vas pogledaju zgranuto kao da niste upravo izrekli temeljnu postavku njihove vlastite vjere.
O da, Bog je jedan, ako se usaglasite sa njima da je taj jedan njihov, da je njihova vjera jedina ispravna, a povijest je pokazala da se u ime te ispravnosti ubilo više ljudi nego u ime bilo kojeg crnog đavla. Imate lijepo vjerovati u onog jednog jedinog, njihovog Boga, ili niste vrijedni njihovog poštovanja. Pa nije valjda Bog zamislio da ljudi budu različiti! U vjeri ima svi da budemo isti, il’ ima da nas, u stvari, vas, nema!
Poštovanje.
To je ona riječ koju vam tražilica u mreži Života neće pronaći. Nema rezultata.
Zato je onaj dan jedan mladi Francuz morao umrijeti usred Beograda.
Znam, umorni ste više od takvih vijesti. Znam i da vam je iskreno žao, ali znam i to da nemoćno sliježete ramenima. Imate pravo, niste mogli biti tamo kada je Brice Taton pretučen. Niste ga mogli zaštititi, jer niste Superman, a život nije film.
Međutim, postoji još nešto što je rekao Mahatma, a što zvuči smislenije i optimističnije od ičega što nam ijedna religija ovoga svijeta može dati za utjehu.
Kao ljudskim bićima, naša veličina ne leži toliko u mogućnosti da promijenimo svijet - jer to je mit atomskog doba- već u mogućnosti da promijenimo sebe.
Tekst: Slobodanka Boba Đuderija
Preuzeto sa split online
03.10.2009. u 12:00 sati | 6 Komentara | Print | Link | Na vrh
Za svoj cilj ja sam spreman umrijeti, ali ni za kakav cilj, moj prijatelju, nisam spreman ubiti.(Mahatma Gandhi)
(foto: Reuters)
Ujedinjeni narodi danas po treći put obilježavaju Međunarodni dan nenasilja, na dan rođenja Mahatme Gandija, vođe indijskog pokreta za nezavisnost i pionira nenasilnog otpora tiraniji.
Mohandas Karamchand Gandhi, rođen je 2. oktobra 1869, poznat je kao Mahatma Gandi (prvo ga je Rabindranat Tagor nazvao samo mahatma, što na sanskritu znači "velika duša"). Jedan je od osnivača suvremene indijske države i utjecajan pobornik satjagrahe (nenasilnog protesta) na putu ka ostvarenju revolucije. Gandhi je svoju političku metodu pasivnog otpora temeljio na načelu ahimse (neozljeđivanje), koje je zajedničko hinduizmu, budizmu i džainizmu.
Smatrao je da će nenasilnim metodama pokazati Britancima da je uporaba nasilja nekorisna te da će oni, kad to shvate, napustiti Indiju. Gandhijev politički i duhovni utjecaj na Indiju s vremenom je postao tako velik da se britanske vlasti nisu usudile prema njemu poduzimati nikakve protumjere.
Pomogao je ostvarenju indijske nezavisnosti od britanske vlasti, i bio inspiracija ostalim narodima pod kolonijalnom vlašću da rade na vlastitoj nezavisnosti i potpuno odbace Britansko carstvo. Gandijev princip satjagrahe inspirirao je generacije demokratskih i antirasističkih aktivista, uključujući i Martina Lutera Kinga i Nelsona Mandelu.
Mahatma Gandi ubijen je 30. januara 1948.
02.10.2009. u 22:08 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh