žene koje su preživjele muško nasilje
IZVJEŠTAJ SA KONFERENCIJEv„POVEZUJEMO SE DA BI SE MIJENJALE“
Druga konferencija Mreže organizacija za rad sa ženama koje su preživjele muško nasilje, održana je u Beogradu od 02-04. listopada 2009. Konferencija se održavala u hotelu M.
Konferenciji je prisustvovalo 80 ekspertkinja iz 29 organizacija. Na početku je prikazan video izvještaj o Mreži da bi zatim uslijedilo predstavljanje učesnica konferencije. Na panelu koji je predstavljao i usvajao strateški plan Mreže „Žene protiv nasilja“ učesnice su sugerirale izmjene ili brisanja pojedinih točaka nacrta. Govorile su: Biljana Rakić (Sos telefon za žene i decu žrtve nasilja Novi Sad), Snežana Jakovljević (Peščanik, Kruševac), Saša Pokrajac (Ažc Beograd), Tanja Kolarov (Udruženje Roma, Novi Bečej), Jovanka Brkić (Žene u akciji, Velika Plana) i Zdravka Gigov (Prihvatilište za žene i decu žrtve nasilja, Niš). Također su i izabrane članice koje će činiti grupu za dalje čiji mandat traje godinu dana.
Članice grupe za dalje su:
Jovanka Brkić, Biljana Rakić, Zdravka Gigov,Tanja Kolarov, Olja Ilkić, Fikreta Omerović, a ispred AŽC-a Aleksandra Nestorov i Saša Pokrajac kao jedan glas.
Drugog dana je održana radionica „Analize slučaja seksualnog nasilja“ koju je vodila Lepa Mlađenović. Imale smo vježbu slušanja kao i podsjećanja kako na faze kroz koje prolazi svaka žena koja je preživjela bilo koji vid seksualnog nasilja. Bilo je osvrtanja i na načine kako ekspertkinje rade na SOS- telefonu.
Gošća konferencije bila je Karin Helweg-Larsen istraživačica u Nacionalnom institutu za javno zdravlje u Kopenhagenu. Karin je i članica opservatorije Europskog ženskog lobija o nasilju nad ženama.
Teme diskusije su bile: partnerska ubojstva, posljedice na zdravlje žena koje trpe nasilje, kao i svi napori koje danska Vlada ulaže kako bi se one zaštitile. Kada su u pitanju državljanke Danske koje imaju iskustvo nasilja mnogo ih je lakše zaštititi dok kada je riječ o strankinjama napominje da je imigracijska politika loša i preoštra za žene koje traže zaštitu. Olja je pitala da li su njihova skloništa pristupačna ženama sa invaliditetom i napomenula da u našim sigurnim kućama ne postoje nikakavi uvjeti za njihov boravak. Odgovoreno je da su tri sigurne kuće gdje se mogu smjestiti žene sa invaliditetom i da se mogu smjestiti u druge općine, a ne u one iz kojih dolaze.
Na panelu „Specifičnosti u radu sa ženama iz marginaliziranih grupa“ govorile su:
Eta Kovač „Hera“- je navela da rad sa ženama koje su pretrpjele muško nasilje odvija se na svim jezicima nacionalnih manjina kao i da imaju puno problema sa općinskom upravom koja ne želi ni na koji način im pomoći ako ne mogu da se miješaju unutar same organizacije. Većinom rade sa ženama mađarske nacionalnosti koje su žrtve nasilja. Zbog nepoznavanja jezika sredine u kojoj žive ne mogu da se na pravi način izbore za svoja prava. Suočavaju se sa odbacivanjem okoline jer koriste jezik nacionalnih manjina.
Olja Ilkić - je napomenula da CSR ne želi vrlo često izaći na teren kada dobiju poziv kako se nad osobom sa invaliditetom vrši nasilje već i korisnicu koja se obrati za pomoć kritiziraju zašto se uopće obraćala organizaciji. Takođe kada su u pitanju odluke kome će pripasti dijete na staranje poslije razvoda; ako je dijete sa invaliditetom odlučuju da povjere majci, ali da kada su u pitanju majke sa invaliditetom onda uglavnom preporučuju da se dijete dodjeli ocu bez obzira što je nasilnik. Isto tako je podvučeno da i medicinski radnici ne žele komunicirati sa osobom sa invaliditetom kad dođe kod njih već isključivo sa pratiteljima ili starateljima. Poznato je i da sigurne kuće nisu dostupne kao i da je blaga kaznena politika kada je riječ o seksualnom nasilju nad ženom sa invaliditetom. Teže se može dokazati nasilje nad ženama sa invaliditetom jer povrede se mogu opravdati uglavnom kao posljedice padova. Rečeno je i da su mnoge ustanove od javnog značaja nedostupne osobama sa invaliditetom. Otežana je i komunikacija sa ženama koje su nepismene ili oštećenog sluha. Mnoge ustanove od javnog značaja nisu dostupne osobama sa invaliditetom kao i činjenica da se i okrugli stolovi organiziraju tamo gdje nije dostupno te ne mogu prisustvovati. Žene sa invaliditetom su višestruko diskriminirane. Invaliditet nije odgovornost žene niti opravdanje za nasilje. Ne sažaljevati ženu sa invaliditetom već je podržati da samostalno donosi odluke. Jasno je naglašeno i da postoji diskriminacija žena sa invaliditetom i u ženskim organizacijama.
Irina Ristić „ Žene u akciji“ – se osvrnula na problem žena iz inozemstva koje su udate za naše državljane i koje ne mogu ostvariti svoja osnovna prava. Često ih zovu imenima država iz kojih dolaze, a ne osobnim imenom. Iako su mnoge u braku, ne mogu dobiti državljanstvo. U slučaju razvoda ako im sud dodijeli starateljstvo djece, ne mogu ostvariti pravo na zapošljavanje, zdravstveno osiguranje, socijalnu zaštitu, pravo na dječji doplatak itd. Žene koje dolaze iz drugih država ne znaju jezik i ne osigurava im se prevoditelj. Te žene pretežno žive u seoskim područjima što im dodatno otežava mogućnost izlaženja iz nasilja kao i to što nemaju nikog svog tko bi im pomogao, a sudstvo nerijetko ne prepoznaje nasilje koje ona trpi, tako da u postupcima nisu zaštićene ni kao žene, a pogotovo kao strankinje. Takođe je navedeno da će državi predložiti uvođenje dvojnog državljanstva na osnovu višegodišnjeg života u zemlji, rođenja djece i sticanjem imovine.
Svetlana Šarić „ SOS Vlasotince“– se osvrnula na položaj žena u seoskim sredinama. Žene u seoskim sredinama često nemaju završenu osnovnu školu i udaju se jako mlade postajući time robovi u kući svojih muževa bez ikakvog prava glasa. Žene sa sela se rijetko kome obraćaju za pomoć prvenstveno iz straha od reakcija njihovih ukućana ako bi saznali da se nekom požalila, neznanja, odnosno neprepoznavanje nasilja i zbog prenatrpanosti obavezama koje sa sobom nosi život na selu jer su vrlo često one jedine koje rade u kući i sve poslove na imanju. Njihov rad traje od jutra do sutra, a nemogućost za razgovor sa nekim tko bi mogao da joj pomogne leži i u činjenici da su neka sela jako zabačena pa čak i po nekoliko kilometara ih dijeli tako da je njima uskraćeno i da se druže i pomažu u nekim životnim situacijama. Tako da većina žena seoskog područja prihvaća nasilje kao nešto što je normalno jer se ne mogu osloboditi zbog neinformiranosti o svojim pravima jer je do njih jako teško stići.
Milica Simić „Dečiji Romski Centar“ – se osvrnula na probleme Romkinja koje se suočavaju sa raznim vidovima diskriminacije počevši od porodice pa do društva. Romkinje su prinuđene da se mlade udaju i da i pored poslova koje imaju kod kuće moraju i ekonomsko da privređuju s tim što novac koji zarade ne pripada ni njima ni djeci već moraju da ga predaju muževima koji istim raspolažu pritom ne vodeći računa o potrebama žena i dece. Većina žena nema nikakve dokumente tako da ni svoju djecu ne mogu prijaviti u matičnu knjigu rođenih. One ne mogu odlučivati o tome da li će roditi jedno ili sedmoro dece kao ni da li će se udati za onog koga joj porodica izabere za muža. Često su i žrtve napada kako Roma tako i ne Roma. Ne može donositi nikakve odluke koje se tiču njenog života jer od djetinjstva naučena da je tu da bi podmirivala potrebe svojih muških članova porodice. Romkinje ne mogu odlučivati ni kada su njihova djeca u pitanju i to dovodi do situacije da ona jako rano krenu stranputicom. Spomenuto je da u Beogradu ne postoji ni jedna sigurna kuća ili prihvatilište gdje bi se mogle smjestiti Romkinje koje trpe nasilje. Isto tako mediji ne daju stvarnu sliku o životu Romkinja. Posebno je naglašena nedavna akcija Skupštine Grada Beeograda koja je raseljavala romske porodice koje su živjele ispod „gazele“. P.S. Zadnjeg dana konferencije na opasku jedne od učesnica da Romi prodaju svoju djecu za brak; Cica je zamolila da se više ne upotrebljavaju takvi izrazi i da bi trebalo organizirati seminar sa temom: Običaji Roma i da bi se onda pojednostavilo shvaćanje romske kulture.
Sunčica Vučaj „Žene na Delu“ – je govorila o problemima sa kojima se susreću žene drugačijeg seksualnog opredeljenja. Napomenula je i da ih ima i među Romkinjama, invalidkinjama, strankinjama, ženama koje koriste neki od jezika nacionalnih manjina, ženama žrtvama nasilja i ženama sa sela. Također je napomenula da su i one kao i žene sa invaliditetom i Romkinje višestruko diskriminirane. Žene drugačije seksualne orijentacije u manjem broju traže pomoć kada su u situaciji nasilja jer ne prepoznaju žensko nasilje nad ženama kao ni partnersko nasilje u lezbijskim vezama pa im se zbog toga lezbijke i ne obraćaju ili se obraćaju rijetko u strahu da im ta pomoć neće uvijek biti pružena na pravi način. Prinuđene su da kriju svoj identitet.
U diskusiji nakon panela Zoe Gudović je postavila pitanje da li se mi žene sa invaliditetom osjećamo diskriminirane u ženskim grupama. Odgovor je bio potvrdan sa obrazloženjem da je nasilje nad ženama tretirano isključivo kao problem invalidkinja sa jasnom napomenom da žene bez invaliditeta ne žele da angažirati iako su stalno pozivane da se pridruže i istaknuto je da žene sa invaliditetom nemaju pozive od ženskih organizacija da se angažiraju kod njih.
Lepa Mlađenović je rekla da je problem svake diskriminirane žene, problem svih nas i da sve mi trebamo time baviti, bez obzira kojoj marginalnoj grupi pripadala.
Nadežda Marinković misli da konzultantica koja je invalidkinja najbolje može razumijeti ženu sa invaliditetom koja trpi nasilje. Smatra da je zato dobro da konzultantice sa invaliditetom budu zastupljene u svim grupama.
Nakon panela uslijedila je prezentacija projekta „Same sebi na prvom mestu“ koju su vodile Zoe Gudović i Sunčica Vučaj. Nisam aktivno sudjelovala već sam samo promatrala. Ispostavilo se da je dobro što nisam sudjelovala jer su između ostalih bile vježbe skakanja koje su za mene neizvodive jer znam svoje mogućnosti što sam i rekla voditeljicama programa. Lepa Mlađenović je iskazala svoju solidarnost time što je sjedila sa mnom.
Zadnjeg dana konferencije iznošeni su izvještaji sa panela, radionica i radnih grupa i postignuti dogovori za dalje aktivnosti.
Tada je prikazan i film „Ne mogu da odem zato što...“
09.10.2009. Pančić Marina
29.10.2009. u 13:51 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh
