Što je ovom blogu cilj?

Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajednièkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naæi im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i èemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgoðeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat æemo o tome kako uspostaviti više meðuljudskog poštovanja, kako pokušati izlijeèiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit æe tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, naèinu nenasilnog komuniciranja.

Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo èiniti da se ono sprijeèi. Neæe kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat æemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neæe se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neæe riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati struène ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za spreèavanje konflikata. Nedavno je objavljen odlièan èlanak o posjeti njemaèke policije: Ne treba prièati o huliganima, nego s njima. Naravno da æe biti obraðeni i konkretni primjeri te možda i uspješni naèini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit æe i prijedloga za provoðenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoænih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojaèani zajedno poèeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Što je ovom blogu cilj?

Da to sve netko "tamo negdje" proèita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtiæa do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaæuje druge. Djeca se ne raðaju zla, ona to postaju.

Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima èak i kad su loše volje ili loše plaæeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru rijeè, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu naèinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

“Ne pitajte što država može uèiniti za vas, pitajte se što vi možete uèiniti za državu!” John F. Kennedy

Ne možemo èekati da netko naše živote uèini boljima. Sami se moramo potruditi za to!

Što je nasilje

Nije jednostavno dati toènu definiciju jer je ona ovisi o kontekstu, da li se gleda sa pravnog, sociološkog ili privatnog stajališta. Neko moje poimanje bi bilo da je to agresija kojom nam se èini nešto mimo naše volje. Znaèi, svaka manifestacija snage i moæi usmjerena na osobe ili stvari na negativan naèin. Vrste su nažalost, mnogobrojne od fizièkog do psihièkog nasilja, koje nije ništa manje strašno samo je teže dokazivo. Pojam koji se relativno èesto susreæe je i pojam strukturalnog nasilja. Norveški istraživaè mira i konflikata Johan Galtung ga je uveo još davne 1971. On je proširio dotad važeæu definiciju koja se ogranièavala na destruktivno djelo nekog poèinitelja i dodao da je nasilje i bilo kakvo ogranièavanje ljudskih prava i potreba koje smo mogli izbjeæi, i formulirano u jedan opæi izraz - ogranièavanje života u kojem realan stupanj ostvarivanja želja i potreba neèijim djelovanjem biva smanjen. Dakle, u tom smislu je i loša politika neke zemlje itekakvo nasilje nad njenim graðanima.

Dakle - sve što neku osobu spreèava da u potputnosti razvije svoje sposobnosti i zadovolji svoje želje (koje je osoba mislila ostvariti bez da naudi drugome), sjetimo se i Rousseaua prafrazirajuæi moja je sloboda ogranièena slobodom drugoga. Nasilje je i bilo koja vrsta diskriminacije, neravnomjerno rasporeðena dobra (privatizacija, izrabljivanje zemalja u razvoju), nasilje je i zabrana ostvarivanja nekih želja i naèina života samo zato je osoba "pogrešnog" spola ili pogrešnog seksualnog opredjeljenja.

Tu dolazimo i do onoga što je pokrenulo ovaj blog, nasilje ne moramo nužno pripisati konkretnim pojedincima, nasilje proizlazi iz struktura moæi i pojedinih etabliranih društvenih formi. Nasilje mogu nažalost, na potpuno legalan naèin èak i podržavati oni koji se naoko protiv istog bore, nasilje može biti ukorijenjeno u vrijednostima, normama i institucijama ili u raspodjeli moæi pojedine države i društva.

Strukturalno nasilje je èesto, na prvi pogled teško kao takvo identificirati, jer ogranièeni naèini zivota (ogranièen pristup obrazovanju, dohotku, ljudskim pravima itd.) su veæ na snazi i iz te perspektive žrtve nasilja teško je ponekad shvatiti da je usprkos rasprostranjenosti fenomena i dalje nepravedno to što se dogaða, da je loše i da treba reæi stop.Potlaèenog najèešæe lako uvjere da je baš to zaslužio. Da nije zaslužio bolju politiku, vlast i bolji i sigurniji život...

Politika i pravo pojam nasilja promatraju donekle diferencirano i u tom smislu æu taj dio ostaviti po strani, da tekst ne bi bio previše suh i da ja ne bih previše o poslu u svoje slobodno vrijeme.
Medicina, sociologija i filozofija imaju opet svoja neka poimanja, mogu to sve ispisati iz struènih knjiga, ali mnogo je bitnije što možemo uèiniti da se sve ne bi svelo na puko teoretiziranje.

Znate li se svaðati, a bez da vrijeðate bacivši mužu u lice kretenu, a on vama kravo ili idiotkinjo. Zaèudili bi se za koliko obitelji je to normalna komunikacija. Svaðanje je o.k. vrijeðanje nije.. Znate li svoju ljutnju izraziti neagresivno?

Kakve igraèke kupujte? Jel vam o.k. da dijete gleda crtiæ u kojem se upucavaju i ubijaju, ali vam je neugodno ako gleda na tv-u scenu da se dvoje odraslih ljubi i miluje? Što je strašnije u vašim oèima? Jel seksualnost još uvijek veæa sramota od nasilja? Nasilje je cool, seksualnost je nešto prosto.

Kako reagirate kad sami vidite nasilje? Pogledate u pod i proðete jer vas se to ne tièe? Bi li voljeli i da se druge ne tièe dok možda tako na mrtvo ime prebijaju vaše dijete? A drugi bi trebali onda reagirati? Sve su to pitanja s kojima æemo se baviti.




Nasilje ima mnoga lica.

Rat, muèenje, masakar - svima je jedno zajednièko - bol i patnja slabijeg Nasilje je i pljaèka, vandalizam, pijani muž koji dolazi kasno kuæi i dere se i tuèe ženu jer mu servira ohlaðenu veèeru. Ali i klinac od 2 godine koji recimo terorizira i roditelje i stariju seku svojim vrištanjem, ultimatumima i tantrumima. Nasilje je i seksualno zlostavljanje djece i odraslih. O ovome svemu mi neæe biti moguæe pisati, ali možda posluži nekome kao ideja moguæih tema. Najviše æu pisati o onome s èime sam se susrela u radu i životu. Nasilja ima meðu pojedinim grupama, tipa skinovcima i obojenima. Nasilje ima posljedice.

Nasilje i agresija mogu biti verbalni i neverbalni, aktivni i pasivni. Recimo kad vas netko kažnjava i daje vam tihu misu danima jer ste rekli nešto pogrešno, a ne želi vam reæi gdje ste to pogriješili – to je težak oblik pasivne agresije.Izigravanje žrtve, a zapravo ste žrtva vi. Ja se u svojim tekstovima neæu najviše baviti odraslim kriminalcima. Zato jer sam mišljenja da je to samo manifestacija problema, korijeni su mnogo, mnogo ranije. I ti kriminalci su nekad bili djeca. I odgajana. Samo kako? I tko ih je odgajao? Nasilje ima posljedice. One fizièke, svima vidljive pa u oèima nekih i time legitimniji razlog za patnju i depresiju ili aksioznost. I one nevidljive, ožiljke na duši, neki od njih su i posttraumatski stresni poremeæaj ili PTSP.
I tome ima lijeka, dobra terapija pomaže preraditi, ne i zaboraviti. Što i nije smisao svega. Jer to je životno iskustvo kojeg ni poèinitelj ni žrtva ne bi trebali zaboraviti, nego nauèiti iz toga – nikad više neæu biti ni na jednoj od ove dvije strane.

Statistika kaže da se najviše nasilja dogaða sakriveno od oèiju javnosti, upravo unutar èetiri zida vlastitog doma. Zlostavljana djeca imaju mnogo dugoroènih posljedica, a takvi dogaðaji utrostruèuju šanse da jednom odrasla osoba oboli od fizièke ili psihièke bolesti, od psihièkih najèešæe od paniènih napadaja i anksioznosti.

Reæi NE nasilju sa svime što stoji u našoj moæi Još Hannah Arendt (volim njene tekstove i èesto se njima služim pa neæete ni vi ostati posteðeni) je u svom Macht und Gewalt (Moæ i nasilje) napisala da sposobnost ljudskog djelovanja leži, ne samo u djelovanju nego i u suradnji sa drugima. Ona kaže da kaže da oni koji se slože imaju puno moæi, jer su ujedinili svoje male individualne moæi u nešto zajednièko – da mogu puno. Dakle, koliko možemo mi?

Baš na to pitanje æemo davati odgovore kroz ovaj blog.

Pokušat æu kroz tekstove približiti projekte za nenasilje iz moje okoline Naime, upravo na pojaèani pritisak javnosti su takve akcije i u Njemaèkoj nastale i ojaèale i vremenom (usprkos skepsi baš onih koji ništa ne rade, nego samo iritatno dižu obrvu i èekaju da neèiji trud propadne) promijenile mnogo. Na bolje. Prvo su krenule razne graðanske akcije, najèešæe upravo zabrinutih roditelja koji nisu željeli da im djeca odrastaju u takvom okruženju. Senzibilizirajuæi javnost za temu (ne sklanjati pogled, od toga nikome nije bilo bolje!), privukli su pažnju onih koji donose odluke, privukli su pažnju svakog, i vaše susjede i mene i moje kolegice s posla da NE gledaju u stranu kad vide nasilje u svojoj blizini. Da mene muž više ne gleda prijekorno kad se umiješam u šikaniranje najslabijeg u podzemnoj. Jer uvijek se izabere najslabiji, neæe se mjeriti snage na sebi ravnom, ne? To ne bi bilo napeto...

Osobna iskustva

Onda tako nekom najmanjem, najslabijem i sa najveæom torbom uzmu kapu pa se nabacuju njome ili naoèale ili nesto slièno. I svi u podzemnoj gledaju kroz prozor i ne rade nista???? Mene takve stvari jako ogorèavaju, nisu mi shvatljive. Odbijam takve stvari shvatiti. Da je moje dijete to najmanje, jako bih bila sretna da netko pomogne. Vi ne bi?
Uglavnom, progurala sam se do lokalnog hahara i zatražila da mi vrati tu otuðenu kapu pa sam i od njega hrabrog pola metra veæa, a jos sam i ljuta. I rekla neka pokuša meni uzeti nešto pa se time zezati, ako misli da je cool lik. U poèetku bi moj distancirani, decentni, sve po zakonu mužiæ obièno bio šokiran i mislio kako samo prizivam nevolje. Hvala Bogu, danas je on jedan od onih koji pomažu.

Ili kad su u ulici prije možda godinu dana, klinci zlostavljali nekog psa lutalicu. Znala sam gdje žive, dva ulaza dalje od mene. Pozvonila sam im roditeljima, jer mislim da je njihova uloga da odgajaju djecu. Svoju djecu. I uvijek æu se obratiti roditelju ako do njega mogu doæi. No, ti roditelji su ispali još zaostaliji od djece koju su proizveli i uopæe nisu kužili èemu big deal jer bože moj, pa to jenapušteni pas, nek se djeca zabavljaju. Sadistièki ispoljavaju zlobu koju su doma vidjeli i nauèili.

U prvi tren vidno šokirana, nazvala sam azil za životinje i došli su po životinju i svi skupa smo obitelj prijavili policiji. Na što je moja strašljiva prijateljica rekla – ali oni znaju gdje žive, osvetit æe ti se. Ma da? I to bi trebao biti razlog skrenuti pogled svaki put kad se sranje dogodi??? Na ovu Noæ vještica su ti isti klinci došli k nama po slatkiše, vidjeli macu Lucky i zlobno prokomentirali – i dalje skupljaš ošteæene životinje po cesti? Ruka u kojoj sam držala èokoladice se naglo zaustavila. Rekli su; ako ti maca pobjegne, ne moraš ju više tražiti. Èula sam da su sredili veæ tri mace iz susjedstva i ostavili nekoliko šokiranih obitelji bez kuænog ljubimca. Slatkiše nisu dobili. Ali sam rekla da sad ako maca nestane, a ne mora biti ni da su je takli, sad njih držim odgovornim i da je to prilièan zajeb, ali da moraju s time raèunati, kad veæ igraju hard.
Drugi dan sam prijavila prijetnju. To je bila kap koja je prelila èašu, sad im je socijalni ured nametnuo da cijela obitelj krene na neki teèaj konstruktivnog izražavanja bijesa. Riskirajte da vas zovu tužibabama, to je ipak manje za nositi na savijesti nego moguæa žrtva jer niste pomogli.

Nenasilje se uèi od malih nogu.
Monkey see monkey do*. Nenasilje se uci time da ne upotrebljavate nasilje kao vid odgojne metode. Jer ona to nije. To je samo znak vlastite nemoci. Jer ako udarite kako cete odgajati da to nije u redu, ali onaj tko je jaci ipak tu i tamo smije?

Sto uciniti? Za pocetak danas postanite malo budniji za temu. Otvorite oci. Ako imate dijete zapitajte se odgajate li agresivno ili miroljubivo dijete? Ako nemate djecu pogledajte oko sebe: kako komuniciram sa partnerom, radnim kolegom, susjedom?

Ispricati cu vam anonimizirano i skracenu pricicu malog tiranina. Radila sam za osobu koja se bavi istrazivanjem obiteljskog nasilja, medju djecom, u istospolnim vezama i slicno pa je ovaj mali primjer iz tog projekta: Obitelj K. nikad ne zna sto je ceka, sve zavisi od toga na koju nogu je ustalo najmladje dijete u obitelji, Markus. Markus tlaci svoju bracu, u vrticu je strah i trepet, tata radi po citave dane a mama je popustljiva i blaga. Cesto na stetu svoje ostale djece, dopusta Markusu sve. Naime kad je on imao godinu dana, mama je imala spontani i morala je dugo ostati u bolnici zbog komplikacija, tada je Markus preko noci zavrsio kod djede i bake. Mama od tada ima osjecaje krivnje jer je ostavila dijete na cjedilu. I pokusava mu popustanjem nadoknaditi sve, ubrzo upada i sama u depresiju zbog izgubljene bebe, kuca, mnostvo posla, troje zivahne djece, kapitulira. Zovu ju iz vrtica da u ulozi promatraca pogledaj jedan tipican Markusov dan tamo – sokirana, prenerazena i uplakana izlazi van. Naime dok su svi sjedili u krugu i slusali pricu, on je nicime izazvan ustao, dosao do jedne curice i poceo ju udarati nogama po glavi. Slijedi odlazak djecjem psihologu. Uz nekoliko zajednickih termina Markus sam prica kako zeli samo vise roditelje uz sebe, vise vremena sa njima. Agresivno dijete ne treba nuzno kaznu ali treba jako puno komunikacije i paznje. Ne brisanje granica (o itekako treba granica, granice su zdrave ) ali strpljenja. Puno strpljenja. Kad se izderemo ili zamahnemo rukom – pokazujemo da je agresija o.k.

Nemojte se praviti da u vrticu, na igralistu ili na rockasu tucu niste vidjeli jer je tako lakse.

Nasilje je problem svih nas. Kad pri slucajnom izlasku na veliki odmor, slucajno jedan ucenik gurne drugoga i isprica se, a ovaj prvi noseci deficite od doma, to protumaci kao napad i agresiju i istuce ovog prvog, iako se ispricao? 15 godina kasnije ce to mozda biti lik koji ce na jednako brutalan nacin rijesavati svoje svoje unutarnje i vanjske konflikte.



Nasilje je uvijek znak frustracije osobe koja nasilje izvrsava. Cak i ako ce u buducim tekstovima cesto biti adresirana obitelj kao polaziste mnogih prevencija, ne mislim da je obitelj jedina odgovorna.

Obitelj je dio drustva i kao sto kvalitetno drustvo cine zdravi clanovi obitelji, jednako tako i nezdravo drustvo moze mnogo otezati rad i najboljim obiteljima. Ipak, zalazem se za jasnu ulogu i odgovornost svakog od nas, posao mi je rad sa mladim i malo mladjim ljudima i pravodobna prevencija moze mnogo.

To je bio jedan mali uvod od mene, sljedeci put tematski dalje.

JJA