19
utorak
veljača
2013
Ma što je Tuga za Radost?
- Mama, ja bi htjela da su svi ljudi sretni, rekla mi je jednu večer kćer kroz suze.
Prijatelji i poznanici me vide kao osobu koja se stalno smije.
Smijem se u kući, s djecom, s prijateljima, na sportskim susretima, pa čak dok sama šetam ulicom. Sjetim se nečega i počnem se smijati, a onda se okrečem oko sebe i gledam da li me tko vidio.
Neugodno je ljudima ako vide radost. Tugu lakše dijele, a sreću čuvaju kao raritete.
- Evo vam tuge! I još tuge! I još! I beskrajno mnogo tuge! Besplatne tuge. - viču posvuda.
Moralo bi biti obrnuto, jer ako je sreća veća kada se dijeli s drugima, onda je isto s tugom.
Krijem i ja tugu ispod svog osmijeha, ali sam se naučila živjeti s njom. Sad je red da se ona nauči živjeti sa mnom. A to je zbilja teško.
Nije lako mojoj Tuzi. Ne dam joj da bude vodilja, ne dozvoljavam da upravlja sa mnom, ubijam ju smijehom, voljom za životom i optimizmom.
Živi ta tuga u svakom od nas, kao nametnik, kao virus, bolest protiv koje nema lijeka.
Ako se tuga hrani tugom, postaje veća. Postaje Velika Tuga.
Isto je sa smijehom.
Kada pišem, iskorištavam svoju Tugu. Na neki ju način ismijavam, ponižavam, razgolićujem i osramoćujem.
Dodajem joj boje, imena, geometrijske oblike, fizička svojstva, pa čak i matematičke formule. Pretvaram ju u Radost.
A to je najgore što se može dogoditi Tuzi.
Ne može ona biti toliko tužna koliko joj se ja glasno mogu smijati.
Hahahaha...eto ti Tugo, na!
Moja je Tuga i moj učitelj. Uči me o ljubavi, životu, toleranciji, razumjevanju, poštenju i poštovanju, prijateljstvu, zahvalnosti, empatiji, optimizmu, ali i o boli, razočaranju, pesimizmu, apatiji, mržnji, nerazumjevanju i poniženju.
Jer na kraju, Tuga tome i služi - da uči.
Sve što pišem, pišem s Njom, a sve što napišem potpisujem nevidljivom tintom: Tuga s Happy Endom.
Tome služi ovaj blog. Ako to do sada niste shvatili, nikada ni nećete.
Dobro se nosim sa svojim tugama, ali tuđe me tuge muće.
A te tuge su najtužnije.
Razumijem svoju kćer jer sam i sama nekad bila dijete. I za razliku od mnogih, ja se toga sjećam.
- Mama, ja bi htjela da su svi ljudi sretni
- Spavaj, sutra je škola
To je bilo sve što sam joj tada rekla. Pogladila sam ju i poljubila.
Jednog dana želim joj reći:
"Svatko od nas može biti sretan. U svakom čovjeku živi i Tuga i Sreća, ali veća može biti jedino ona koju više voliš."
Shvatit će dijete.
Samo odrasli to teško shvaćaju.
Yasmin Levy - Una noche mas
komentiraj (10) * ispiši * #
02
subota
veljača
2013
Prije godinu i pol
Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
Baš u to vrijeme sam se počela baviti sportom. Srećom.
Tu i tamo bi poslala koji molbu, javila se na neki natječaj na koji mi nikada ne bi bilo odgovoreno.
U međuvremenu bi trčala. Počela sam na atletskoj stazi.
Prvo bi pretrčala 400m, pa isto toliko prehodala. Zatim 800m, pa 1200. Između svakog trčanja ubacivala bi hodanje, važno je bilo da nisam stajala.
Počela sam trčati izvan staze. Trčala sam sve više i više, sve dulje i dulje. Prvo sam trčala u krug, zatim malo lijevo, pa malo desno. Trčala sam i gore-dolje.
Ubrzo sam pretrčala 5000m bez hodanja, pa šest, zatim sedam. Osam i devet sam preskočila i odmah otrčala deset kilometara. Noge su mi bile sve brže i sve lagaije, a ja više nisam osjećala nervozu prije svake utrke.
Veselila sam se svakom novom trčanju i svakom novom obaranju osobnog rekorda. Prestala sam se žalostiti što ne dobivam odgovore na poslane molbe.
Uskoro sam počela odlaziti i na plivanje. Radila sam vježbe poput "ruka čeka ruku" i "noge kraul, ruke prsno", te još mnoge druge plivačke vježbe. Ponavljala sam ih i vrlo brzo plivala kraul bez umaranja. Kao i u trčanju prvo sam plivala 100m bez stajanja, pa 200, zatim 400 i više. Neki dan sam isplivala 2000m u komadu, a sveukupno za vrijeme trajanja treninga i 3000.
Plivali smo nas šestero u jednoj traci. Jedan iza drugoga. Bilo je guranja, udaranja rukama onog ispred i nogama onog iza sebe. I sama sam primila nekoliko udaraca i zaradila ogrebotinu na leđima. Ali sve to s osmijehom na licu jer smo uspjeli napraviti ono za što smo mjesecima trenirali.
Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
U to sam se vrijeme već bavila keramikom. Srećom.
U početku sam radila nekoliko predmeta. Jednu šalicu, nekoliko zdjelica, lampu...
Uglavnom sam eksperimentirala...i maštala.
Nisam imala peć, pa sam upoznala Onu Koja Ima Peć (tako sam ju nazvala u jednom svom postu) i nosila to na pečenje.
Svoje sam predmete vozila 20km da bi se ispekli, odlazila bi po njih, vozila ih doma da ih poglaziram, ponovno ih vozila na pečenje da bi u četvrtoj rundi dobila proizvod koji bi nekome poklonila ili koji ne bi uspio.
Vozila sam se tamo, pa nazad, pa opet tamo, pa opet nazad. Ukupno bi napravila četiri puta Tamo-Nazad da bi doživjela neuspjeh.
Tamo je bilo 20km, nazad 20km, ukupno oko 160km radi nečijeg poklona ili neuspjeha. Ali, vjerovali ili ne, to me veselilo.
Znala sam da ću, isto kao i u plivanju i u trčanju, sa svakim predmetom kojeg napravim biti bliže svom cilju.
Prolazili su mjeseci. Srećom, našla sam i drugu Onu Koja Ima Peć, ali ovaj puta 200m od moje kuće. S vremenom sam našla odgovarajuću glinu i odgovarajuću glazuru za svoje Ribošalice, tako da Ribošalice više ne pucaju. Niti bilo što drugo.
Sve je manje neuspjeha.
Puno sam uložila u Ribošalice. Puno pređenih kilometara, puno prolivene glazure i bačene gline, ali najviše strpljenjai ljubavi.
Netko je to prepoznao.
Uskoro će Ribošalice zaplivati prema moru. Prvo će u Zadar, zatim na Krk, pa i na Makarsku rivijeru.
Vjerujem i u još mnoge galerije na Jadranu.
Odgovore na moje zamolbe više ne čekam. Postoji razlog zašto nikada niti jedan nije stigao.
Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
Srećom.
komentiraj (18) * ispiši * #
