...in patria sua

13.10.2018., subota

Na kraju krajeva

Jednog dana čovječanstvo se zasitilo svega. Nije više bilo gladi, ratova, bolestî, smrti, pa čak ni običnih svađa. Stvari su jednostavno funkcionirale. Ono što je ljude jedino još mučilo bila je dosada. Zato su stalno smišljali nove i nove igre, da smetnu s uma Dosadu. Ali to je polako postajalo sve teže. I u nekom času više nije išlo. Zbog toga su se svi ljudi skupili na jednom mjestu i svi skupa glasno se zapitali: "Što ćemo sad?"
- Ajmo ispočetka - javi se neki glasić iz mase.
I svi bijahu oduševljeni idejom.
I bi mrak.


07.10.2018., nedjelja

Planiranje, ***cu sviranje

Gospodin Batiskaf uzeo je malu, ali debelu i k tomu tankolisnatu proljetnotravnatozelenu bilježnicu, u koju je sve uredno bilježio, otvorio novu stranicu, budući da je zadnja bila popunjena, i na nju napisao:
1. upaliti pećnicu da se zagrije na 250 °C
2. staviti kruh u pećnicu 20 minuta kasnije
3. otvoriti sve prozore
4. namazati kut iznad peći novim slojem fungicida
5. porezati nokte na rukama i nogama
6. pobrisati prašinu s polica s knjigama
7. pročitati barem trideset stranica "Vječnog muža"
8. izvaditi kruh iz pećnice, okrenuti ga i pokriti krpom
9. zatvoriti prozore
10. uzeti novčanik, platnenu vrećicu i kišobran te otići u dućan kupiti:
- dvije kile brašna
- paket jaja
- novi broj Feniksa
- bilo koje povrće
- bilo kakva tri ili četiri komada mesa ili ribe
-
Dok se spremao zapisati iduću crticu, u još uvijek neotvoreni prozor zaletjela se neka ptica. Nakon kraćeg zurenja u prozor, gospodin Batiskaf vratio se bilježnici:
- jedan jeftin i jedan skup čokoladasti namaz, eksperimenta radi
- predmet kojeg ću se sjetiti putem
11. po povratku kući ispeći jedan od komadâ mesa i spraviti salatu za ručak
12. ručati
13. pospremiti stol i oprati suđe
14. barem dva sata raditi na knjizi o pisanju knjige o pisanju knjige
15. dopustiti večeri da bude spontana
16. otići spavati između 23 i 24 sata
Zadovoljan napisanim, gospodin Batiskaf zaklopio je bilježnicu, stavio ju na radni stol točno uz njegov rub, a olovku odložio paralelno uz bilježnicu. Zatim je otišao u kuhinju i našao da se tijesto od jučer uopće nije diglo. Pomirisavši ga, zaključio je da je zaboravio dodati kvasac. Zdjelica pokraj frižidera, iz koje je iscurilo nešto pjene, potvrdila je zaključak.
Gospodin Batiskaf je nakon toga ulio kvasac u tijesto, dosuo još brašna i kroz idućih dvadesetak minuta nekako uspio sve skupa zamijesiti u novi pokušaj kruha. Pokrio je kadicu s prepravljenim tijestom, oprao ruke i otišao pootvarati prozore. Zatim se zaputio do ostave, po fungicid za zidove. Minutu kasnije vratio se nazad praznih ruku jer je, razmišljajući da sad mora kupiti i kruh, i to dovoljno velik za ručak i dovoljno malen da ne propadne, zaboravio po što je išao u ostavu. Način na koji je jedna od stolica u kuhinji odudarala od svog normalnog položaja podsjetio ga je da je planirao fungicidom namazati kut u kojem su počele rasti plijesni pa se vratio u ostavu. U ostavi je ostao dvadesetak minuta jer nikako nije mogao naći fungicid, iako je bio siguran da ga je ostavio na drugoj polici od vrha. Pregledavši dvaput cijelu ostavu, vratio se opet u kuhinju i ugledao kanticu fungicida točno ispod kuta koji treba premazati. Tamo ju je ostavio jučer, da ga njezino prisustvo podsjeti na posao koji treba obaviti. Dovukavši onaj već pomaknuti stolac do ugla i popevši se na njega, zaključio je da bi bojanje u principu završilo s dosta premaza na njegovom licu pa je posao odgodio dok konačno ne nabavi nekakve ljestve.
Kako se nije bavio premazivanjem, nije imao razloga prati ruke, a suhe nokte je ružnije rezati, negoli vlažne. Da ne moči ruke samo radi rezanja noktio, ostavio je i njih za poslije te otišao pogledati što je bilo s onom pticom. Tek što se nagnuo kroz prozor, sjetio se da je mislio otvoriti sve prozore, da prozrači prostor, ali, opet, to je prozračivanje trebalo biti radi mirisa fungicida, tako da ni od toga ništa. Zatim se sjetio da iza brisanja prašine treba prati ruke, nakon čega ima smisla rezati nokte, pa je uzeo jednu krpicu i otišao do polica s knjigama. Tamo se sjetio da je išao pogledati što je bilo s pticom pa se vratio k još uvijek otvorenom prozoru i pogledao dolje. Ptice nije bilo nigdje, ali bilo je nešto perja, iz čega je gospodin Batiskaf zaključio da je u blizini vjerojatno bila i barem jedna mačka. Zatvorivši prozor, izašao je iz kuće da izbliza, po perju, pokuša otkriti kakva je to bila ptica.
Perje pod prozorom bilo je očigledno tamo barem nekoliko dana, tako da je pripadalo nekoj drugoj ptici. Međutim, nekoliko metara dalje od prozora zaista jest bila jedna ptica, po izgledu nedavno poginula, koja se s prozora nije mogla vidjeti. Radilo se o djetliću, ne prvom koji se gospodinu Batiskafu zaletio u prozor. To je bio podsjetnik, ne prvi, da treba nešto staviti na prozor, da se u njega ne zalijeću ptice. Vraćajući se nazad, gospodin Batiskaf je primijetio da mu je nešto palo na čelo. Sivo nebo nad glavom dalo mu je do znanja da je to vjerojatno bila kap kiše, a grmljavina da bi je uskoro moglo biti puno više. Opaska o kišobranu bila je, dakle, sasvim opravdana.
Vrativši se u kuću, gospodin Batiskaf je izvukao knjigu koju je namjeravao čitati, a vani je krenula kiša. Barem nešto bi moglo krenuti po planu, mislio je otvarajući stranicu na kojoj je stao, a onda zadrijemao već na polovici iste. Oko pola sata kasnije probudio ga je grom. Bilo je točno podne, dakle zadnji čas za otići u dućan. Kako je kiša uglavnom već bila stala, čas je bio ne samo zadnji, nego i posve prikladan. Navukavši kaput i pokupivši novčanik, vrećicu i kišobran, gospodin Batiskaf požurio je van, u nabavku. Kako putem nije naišao ni na što osobito zanimljivo, mogao se prepustiti šarolikim mislima, jedna od kojih je bila da mu već nekoliko godina treba šiljilo.
U dućanu je kupio šiljilo, nekakav kruh sa zrnjem, poveće pakovanje nekakove, nadao se, ne prestare svinjetine, nekoliko komada piletine, također u celofanu, dvije kile banana, kilogram paprike, Nutellu, nekakav namaz koji se trudio izvana izgledati što sličnije Nutelli, a da opet bude van domašaja optužbi za plagiranje, tri različite vrste sira i dvije litre mlijeka. Izašavši van, sjetio se jaja i zaključio da ovaj tjedan može i bez njih. Došavši kući, sjetio se i Feniksa te zaključio da će bez njega možda više raditi na knjizi o pisanju knjige o pisanju knjige.
Raspremivši i pospremivši robu, nadobudno je otišao na stranicu jedne kolegice koja stalno piše kojekakve recepte i nakon par minuta pregledavanja zaključio da za to nema ni sposobnosti ni vremena. Potom je nadospavno ispekao dva komada svinjetine i pojeo ih s kruhom i sirovom paprikom. Negdje usred ručka sjetio se da je htio nabaviti i nekoliko piva pa zaključio da je bolje provesti popodne posve trijezan. Vani je opet počela padati kiša.
Dok je prao suđe, gospodin Batiskaf osjetio je lagani umor te zaključio da je najbolje da se vrati čitanju. Nekoliko minuta kasnije, opet je drijemao s knjigom u ruci. Ovaj put nije bilo grmljavine pa se probudio tek 45 minuta kasnije. Sad je bilo tri popodne, pravi čas da se baci na pisanje knjige o pisanju knjige o pisanju knjige. Međutim, umjesto toga otišao je upaliti pećnicu jer se sjetio da je ujutro ostavio tijesto da se diže. Tijesto se sad stvarno nadiglo i malo prešlo preko ruba posude, budući da je zajedno s kvascem trebalo dodati još brašna. Ako ispadne previše, lako ostavim dio za lepinje, zaključio je.
Tijesta je stvarno bilo malo previše pa je dio odvojio u jednu zdjelicu koju je stavio u frižider, a ostatak umijesio za kruh te ga stavio u pećnicu. Opravši ruke od tijesta, sjetio se noktiju i otišao po grickalicu. Putem se sjetio mrtve ptice pa je otišao pogledati na Internet, što ima o zalijetanju ptica u prozore te što se može napraviti po tom pitanju. Pedeset minuta kasnije, dok je čitao nešto o tibetanskim jezicima, miris iz kuhinje podsjetio ga je na kruh pa je žurno otišao ugasiti pećnicu. Kruh je bio blago pocrnio, taman da nema baš nikakvog straha od toga da nije dobro pečen, zaključio je gospodin Batiskaf.
Ostavivši kruh da se polagano hladi, gospodin Batiskaf vratio se stvarima koje je čitao. Kad je konačno sve pročitao, vani se taman bilo počelo mračiti. Malo prekasno da se sad bavim pisanjem, zaključio je i otišao pogledati i vijesti. Iz čitanja vijestî prenula ga je glad pa je otišao nabrzinu dovršiti što je ostalo od ručka. Pivo mu je sad nedostajalo nešto više nego iza ručka, tako da je odlučio da ga idući tjedan svakako mora nabaviti. Po večeri i pranju suđa sjetio se opet noktiju i sad ih je otišao odmah porezati, da ne zaboravi opet na njih, a onda se vratio računalu, namjerit da napiše barem jednu stranicu knjige o pisanju knjige o pisanju knjige. Tu je stranicu zbilja napisao, a onda preko pola pobrisao. Zatim je još malo prepravljao rečenice, a onda, primijetivši da dremucka, otišao oprati zube da se malo razbudi. Potom je još nešto malo gledao po Internetu, a onda primijetio da je došlo oko pola jedan iza ponoći.
Pročitavši tekst koji je još htio dovršiti, gospodin Batiskaf pogasio je laptop i izvadio svoju proljetnotravnatozelenu bilježnicu i krenuo kvačičkati učinjeno. Kad je to zgotovio, spremio je bilježnicu na radni stol, točno uz njegov rub, a olovku odložio paralelno uz bilježnicu. Sad je bio jedan sad i dvije minute.
- Skoro po planu, a sjetio sam se i šiljila, zaključio je zadovoljno gospodin Batiskaf i legao u krevet.



P. S. Treba li uopće spominjati da ovaj post nije ispao kako sam ga planirao?

29.09.2018., subota

Točno u podne i minutu

To je čas početka pisanja, ne i objave. O tomu kad će doći do same objave bit će ostatak teksta. A tekst će biti (još jedan) pokušaj teksta koji se bavi sâm sobom, baš kao i njegov autor kad ima pametnijeg posla ili bi se trebao držati teme o kojoj s nekim priča.

Dug je put od ideje pa do objave. Za početak, treba izaći kroz vrata. A vrata zabarikadirana dvjema stolicama, frižiderom, teškim lokotom, leptir-mašnom i činjenicom da bi netko mogao biti ispred kuće. Dakle, prozor. A prozor visoko, povisoko. Od njega pa do crne majke zemlje pokrivene ništa manje zelenom travom ima, brat-bratu, sestra-sestri plus ostale familijarne kombinacije, metar, ako ne i dva. Nismo ludi pa da riskiramo glavu naginjući se s metrom kroz prozor, s visine za koju ni ne znamo kolika je.
Dakle, ništa od izlaska.
Dakle, Internet. A Internet golem, pogolem. Prozor na prozoru u prozoru kraj prozora, linkovi na sve strane, što vode s jednog kraja e-Svemira na drugi (pobornici 4-sfere reći će da je to jedna te ista točka), a onda opet natrag. Kako objaviti nešto, kad se tako lako zagubiti? Evo, maločas smo se još bavili korekcijom druge od tri rečenice Ideje, a sad smo već duboko u Wikipediji, gdje čitamo o jezicima koji samo što nisu izumrli. Evo, maločas smo čitali o naglaščanim sustavima, a sad već nemilice skrolamo po fecesbuku, kao da ćemo do nekog blaga doskrolati. Evo, maločas smo komentirali neku sliku samo zato što nije duhovita po našem ukusu, a sad već čitamo vijest o uraganu koji je strašan koliko i dalek.
A nismo se još ni od ideje makli. Dakle, treba se vratiti na onaj jedan prozorak gdje kao nešto pišemo, crtamo ili sklapamo i reći si hrabro: "Ajmo to lijepo redom i bez šaranja." Jer treba znati efikasno tratiti vrijeme. Baš kao i kad se nešto korisno radi. Razlika je ionako samo u perspektivi. Ali disciplina je slaba, preslaba. I eto nas opet uma razasutog po svim zakucima Interneta, plus par mjesta po kući, kamo nas vode sitni blješčići upitnikâ što se neprestance roje nad glavom. Jer nisu svi odgovori na Internetu. A ni sva pitanja.
Dakle, natrag na disciplinu. A tko će se živ disciplinirati kad mu iz sobe vrište dva potomka. I tako nije bilo ništa.


22.09.2018., subota

Poticanje na spoticanje

Jutros sam, uglavnom zahvaljujući mlađem svom potomku, koji se zadnjih dana često budi oko četiri ujutro i onda odbija spavati barem sat vremena, te pretjeranom iščitavanju vijestî, usnio san dovoljno neobičan da ga krenem prepričavati svima koji se ne izmaknu dovoljno brzo. U njemu se nalazim u vlastitoj sobi ili tako nečemu i pokušavam nešto raditi. Međutim, ne mogu jer mi iz susjedne sobe, koja je inače ured američkog predsjednika, s mojom sobom povezan vratima koja su naobičnija rupa u zidu, stalno u sobu upada Donald Trump. Trump nije u svom stvarnom obličju, već je iznimno ružna i zločesta beba koja stalno jurca okolo i pokušava nešto uništiti. Iako svjestan da bih prema predsjedniku jedne supersile trebao pokazivati kakvo-takvo poštovanje, previše sam iznerviran njegovim ponašanjem pa ga s manje ili više sile pokušavam potjerati nazad u njegov ured čim mi se pojavi u sobi. Ljudi u njegovom uredu nisu ništa oduševljeniji od mene i mršte se svaki put kad im ga vratim. U jednom od tih vraćanja, dok im ga unosim nazad u ured, krenem im govoriti da ga moraju nekako zadržati kod sebe jer je kod mene previše opasan te da bi lako mogao razbiti nešto stakleno i razrezati se. "Ako ne nađete načina da ga smirite", govorim im, "uskoro ćete imati mrtvog predsjednika".
Kasnije, ako ne i prije, san se prebacuje na uzaludnu potragu diljem fiktivnog Zagreba, u kojoj braća, stric i ja s tatom pokušavamo naći nekakav Ured za aritmetiku, koji je on vidio prije puno godina i koji možda više i ne postoji. Razlog zašto tražimo taj gotovo mitski ured ili sam zaboravio, ili nije niti spomenut. Dok idemo prema nekoj državnoj zgradi punoj kojekakvih institucija, prolazimo kraj ljudi koji imaju robota za točenje pive (ili tako nešto) i oni mi nakon nekog vremena ponude da probam njihov grah. Na to odmah uzmem žlicu graha i odem dalje. Kasnije se sjetim da nisam vratio žlicu pa odem nazad. Tamo više nema nikoga pa ostavim žlicu preko zdjele i odem opet za svojima, ali putem se pogubim i završim na jednom putu u mom selu, kraj kojega mi djed s majčine strane ima nekakvu zidanu klijet (u stvarnosti ona nije na tom mjestu). Upadam unutra i nalazim da je djed krenuo u nekakvu gradnju jer je sve puno materijala i opreme.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.