...in patria sua

06.10.2019., nedjelja

Žutija kutija

Mali Ivica rodio se s Talentom. Nećemo sad u detalje, da ne potrošimo dragocjeno vrijeme i prostor na ionako nebitne opaske o naravi i dosezima tog Talenta. Bitno je da je taj Talent postojao, i to baš u malog Ivice. Naravno, nije se to odmah vidjelo, ali dalo se naslutiti. Isprva tek pri jakom svjetlu i samo pri određenim kutovima gledanja, a poslije, kako su rasli i mali Ivica i njegov Talent, stvar je bila sve očitija.
Naposljetku je i mali Ivica shvatio da ima Talent. I odmah je prionuo na posao. Svako je jutro čistio svoj Talent od prašine i dodavao mu nove dijelove, ručice, poluge, listove, kišobrane, kvačice, što god da bi trebalo ili se tako činilo. I tako su mali Ivica i njegov Talent i dalje rasli i razvijali se. Sve do jednog prijelomnog dana.
Tada je mali Ivica shvatio da su i drugi shvatili da on ima Talent. I to ga je uznemirilo. Jer što ako se drugi budu igrali s njegovim Talentom. Što ako mu ga netko drpi? Što ako mu netko polomi Talent? Što ako netko bude samo uporno gledao taj njegov Talent pa ga Ivica sâm slučajno potrga?
Mali Ivica se nije mogao nositi s teretom svih tih pitanja pa je uzeo jednu čvrstu kutiju i spremio u nju svoj Talent. Kutiju je potom odnio na tavan. Nakon toga je uzeo kutiju s tavana i premjestio ju na ormar. Jer što ako na tavan dođu miševi ili puhovi i izgrizu mu Talent? Nakon toga je skinuo kutiju s ormara i premjestio Talent u drugu kutiju, zatvorenu sa svih strana, i onda ju još dobro oblijepio. Sa svih strana. Jer što ako kroz prozor uđu ose lončarice i napune mu kutiju svojim čahuricama iz kojih će onda izići mlade ose lončarice i vratiti se da naprave još više čahurica?
Vrativši drugu kutiju s Talentom na ormar, mali se Ivica konačno malo smirio. Sad više nije bio u tolikom strahu za svoj Talent, premda je i dalje često pogledavao u smjeru kutije s Talentom, ali uvijek tako da ne izgleda kao da gleda tamo kamo stvarno gleda, nego kao da radi nešto drugo, npr. kopa nos, broji pauke ili hvata ideju koja mu upravo oblijeće glavu.
Nakon tog spremanja, mali bi Ivica tu i tamo skinuo kutiju s ormara, izvadio svoj Talent i napravio nešto na njemu, ali nikad puno jer ga se nije usudio izlagati pogledima, pa čak ni sunčevom. Bilo mu je bitno samo to da je Talent na sigurnom i da ga tu i tamo može izvaditi i poigrati se njime. Kad bi ga netko slučajno, ovlaš ili neodređeno zapitao hoće li biti što od njegovog Talenta, mali bi Ivica žustro odgovorio, pozivajući se na Alice Vonnegut, da to što imaš Talent ne znači da s njime nešto moraš i napraviti.
Nakon takvih pitanja mali bi Ivica obavezno skinuo kutiju s ormara i izvadio iz nje svoj Talent, da se uvjeri da je i dalje tu i da ga nitko nije ukrao. Kad bi se umirio, vratio bi talent u kutiju i nastavio se baviti čime se već bavio, bez suvišnih detalja.
I tako je vrijeme prolazilo.
A priča, iako zapravo nije gotova, kao da jest gotova.


10.08.2019., subota

Tanka stanka

Radnik uz cestu odložio je lopatu i sjeo kraj ceste. Isto su napravili i ostali radnici.

Ptica koja je prolijetala iznad njih odjednom je promijenila smjer i spustila se na granu nekog grma u blizini.

Dva psa koja su se igrala na livadi kraj ceste naglo su se umirila i sjela. Njihovi ljudi, koji su dotle pričali na klupi, utihnuli su.

Auti na cesti jedan po jedan su stali. Motori su se ugasili. Nitko nije zatrubio.

Provalnik koji taman uspio otvoriti prozor bez aktiviranja alarma nazad je zatvorio prozor i sjeo na travu iza kuće.

Ručak koji se krčkao u susjednoj kući prestao je proizvoditi paru i zvukove. Plin ispod njega više nije gorio. Domaćac je sjedio na kuhinjskom podu i polako disao.

Mačka je nastavila spavati na kauču.

Počele su reklame.


17.06.2019., ponedjeljak

Mjesec dana od posta, to bi bilo dosta

Svršivši s naslovom, mogu odbaciti masku nadobudnosti i vratiti se beznadnosti, barem po pitanju bloženja. Šituacija je, naime, takva, da svoje vrijeme u zadnje vrijeme uglavnom kradem. A što ukradem, bacim u vjetar. Pa mi nije neka fora krasti.

Sve u svemu:



Ne baš posve i ne baš stalno, ali u principu da. Fokus mi je trenutno na potomstvu, okašnjelom pisanju dezertacije i još okašnjelijem pisanju radova, vrtu/polju, voćnjaku, šumi i, da se ne zavaravam, fecesbuku. Istini za nevolju, i tamo sam sve neučestaliji. Priča koju si pričam kad ne pričam kako sam umoran je o tomu kako ću do jeseni biti gotov s pisanjem, a i potomstvo će se malo civilizirati, pa ću odjednom imati minute i minute vremena za baciti u neke davno utihle vjetrove.

Pitanje za sve koji nalete: koliko nas je zapravo još ostalo ovdje?

17.05.2019., petak

Praucheau vause

Bilo je jutro, a ne večer. Kroz prozor su se čuli obijesni povici vrabaca i ostalog ptičjeg svijeta:
- Pokret! Pokret! Pokret!
Globmir se nije dao. Otšarafio je uši, stavio ih na stol pokraj kreveta i nastavio spavati.
Nije se dalo ni jutro, a ne večer. Kroz isti onaj prozor sunce je počelo sipati rafale svojih zraka, koje su se stale odbijati i odskakivati od svega glatkog i svijetlog, dajući svemu živom do znanja da je vrijeme za:
- Pokret! Pokret! Pokret!
Globmir se i dalje nije dao. Otšarafio je i oči, stavio ih pokraj ušiju i opet se vratio spavanju.
Jutro, a ne večer, nije odustajalo. Kroz prozor je sad krenuo strujati lagani jutarnji povjetarac, tiho šapčući:
- Pokret! Pokret! Pokret!
Globmir se sad pomirio sa stanjem stvarî pa je natrag našarafio oči i uši te konačno ustao.

Bilo je jutro, a ne večer i Globmir je osjećao u sebi, po sebi i oko sebe da bi nešto trebalo napraviti od dana. Dan je u tom času ležao u kutu sobe, nehajno ostavljen jučer točno u ponoć. Bio je bezobličan, poput komada gline preko kojeg je prošla cijela armija, i takoreći je vapio da se od njega napravi to nešto, što god to nešto bilo:
- Pokret! Pokret! Pokret!
Globmir je gledao u dan u kutu, a onda zaključio da prvo treba doručkovati. Prije toga je trebalo malo pospremiti prostor, a poslije opet malo pospremiti, jer su za vrijeme doručka raznorazne sitnice počele upadati u oči, možebit privučene osjećajem da nešto treba napraviti.
Završivši s pospremanjima i doručkom, Globmir se opet osvrnuo na dan u kutu. I dalje je bio bezobličan, ali sad ga je bilo manje.
- Pokret! Pokret! Pokret! - govorio je Globmir u sebi, sâm sebi.
Konačno je sjeo kraj dana i pokušao ga u nešto oblikovati. Uzeo je jedan kut i pokušao ga oblikovati u kocku. Posao je bio jednostavan samo naizgled. Trebalo je to gnječiti, pritiskati, razvlačiti, mijesiti, a k tomu svako malo brisati znojave i ljepljive prste. A i dan se sâm uvijao protiv Globmirove volje. Tek što bi izravnao jednu plohu, dvije bi se već nakrivile i zaoblile. Kad bi njih popravio, iz one prve izrastao bi cvijet.
Vidjevši cvijet, Globmir je odjurio do svoje knjige o cvijeću, da vidi što napraviti s cvijetom i kako se taj cvijet uopće zove, budući da takav dosad nije vidio. Dugo je listao knjigu, dugo tražio što ga zanima, svako malo zastavši na nečemu nebitnom, ali zanimljivom, ili pak bitnom, samo ne danas. Dugo je čitao, ali konačno je našao što treba i vratio se cvijetu. Cvijet je sad bio veći, ali dana je bilo još manje. Još malo pa će cijeli stati u ruke.
- Pokret! Pokret! Pokret! - odzvanjalo je u Globmirovoj glavi.
Globmir se sad posve posvetio cvijetu. Od ostatka dana krenuo je oblikovati lončić i zemlju, da cvijet ima gdje rasti, a kad su mu se ruke umorile od oblikovanja dana, otišao je po kući tražiti ima li još mineralnog gnojiva za cvijeće, bocu koju će držati kraj lončića, da uvijek može zaliti cvijet, i predmet koji je zaboravio istog trena kad je ustao od dana, a koji će ga, kad ga za nekoliko tjedana slučajno bude držao u rukama, podsjećati da je s njime htio napraviti nešto.
Vrativši se s gnojivom i bocom, Globmir je vidio da su cvijet i lončić sad sve što je ostalo od dana.
Bilo je večer, a ne jutro, a tiha jeka:
- Pokret! Pokret! Pokret!
sad je već tjerala nazad u postelju.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.