...in patria sua

14.09.2020., ponedjeljak

Zemljaci i Zemaljci

Štef je išao brati vrganje. Bila je subota i Štef je pomalo nervozno predosjećao da neće biti sam u šumama koje je mislio obići, a vjerojatno ni prvi. Nakon oko sat vremena solidne berbe slutnja se počela ostvarivati. Stotinjak metara ispred njega čulo se nekakvo šuškanje u grmlju. Zvuk je bio preglasan i preredovit za vjetar ili male životinje, tako da je preostalo samo još pitanje tko je to. Ubrzo je iz grmlja izronila čupava i lagano prosijeda Ivekova glava.
- Aj, bar je neko naš - mislio je Štef u sebi - Gmajniščance ne bi štel videti v ovi šumi.

***

Na božićnom domjenku bila je poveća gomilica ljudi, mahom s posla i uglavnom nedovoljno poznatih. Ivor se, što zbog urođene asocijalnosti, što jer je tu radio nepuna tri tjedna, stisnuo u neki kut držeći čašu i oprezno pogledavajući stol s jestvinama, u očekivanju da se otvori neka rupa pa da ugrabi svoj dio. U nekom času rupa se pojavila i Ivor je tiho kliznuo prema stolu, u glavi odrađujući optimalnu strategiju za to da u minimalnom broju koraka i u minimalnom vremenu skupi sve što ga zanima i opet se sakrije u svoj kut. Dok je na svoj tanjur prebacivao nekakve okruglice u sosu, iz fokusa ga prene neki praskavi glas:
- Ej! Ti si novi?
- Da, radim od prvog prosinca.
- A odakle si?
- Iz Žerjavinca. To je selo blizu...
- O, pa ti si naš!
Ostatak razgovora utrošio se na mikrolociranje.

***

Zajednički izlazak s ekipom iz labosa u nekom se času pretvorio u masovno okupljanje ljudi sa sveučilišta. Vesela i glasna družina okupirala je gotovo polovicu pivnice, a, iako se čuo mahom engleski jezik, naglasci i lica pokrivali su velik dio svijeta. U nekom času jedna se manja grupica ipak prebacila na zajednički jezik, što se iz šire okoline moglo prepoznati i po nešto dubljim tonovima kojima su govorili. Nakon petnaestak minuta živog razgovora grupicu je prenula upadica:
- Ej, pa vi ste naši! Odakle ste točno?
Razgovor se nastavio na istom jeziku, uz mikrolociranje prvo po državama, a potom i po gradovima ili selima.

***

Dok je čekao pripajanje šatla koji će ga spustiti na koloniju Jupiter One, Štefek je kratio vrijeme računajući napamet kvadrate i kubove troznamenkastih brojeva. U ovoj ranoj fazi kolonizacije prelazni prostori nisu imali ništa zanimljivo i sve što se moglo raditi bilo je čekanje. Srećom, čekanje nije potrajalo preko petnaestak minuta pa su Štefek i ostali kolonizatori ubrzo krenuli prema šatlu. Kad su se svi putnici ukrcali i pokopčali sigurnosne pojaseve, prošlo je još nekoliko minuta za provjere, a onda se šatl uz glasno škljocanje i nešto tišu huku motorâ odvojio od broda te polako krenuo prema koloniji.
Unutar šatla moglo se skinuti kacige jer je kabina imala sigurnosni sistem za zadržavanje i regeneraciju zraka, tako da su se putnici sad mogli čuti i vidjeti bez elektronike. Ipak, svi su standardno koristili sintetizatore glasa, tako da ne moraju misliti na kojem će jeziku govoriti.
- Odakle si ti? - obrati se Štefeku jedan od troje suputnika u neposrednoj blizini?
- Zemlja. - odgovori Štefek ne znajući koliko bi precizan trebao biti.
- O, pa ti si naš! - razveseli se suputnik - Ja sam iz Australije, Ahmed je iz Afrike, a Mormé je s Marsa, ali ima oca koji je rođen na Zemlji.
Razgovor se dalje nastavio na engleskom koji su svi znali, a mikrolociranje nije išlo puno dalje od regija.

22.05.2020., petak

Primirivanje primitivnih primata

U kavezu broj 4191 opet je nemirno.
- Tražimo svoja prava! Tražimo svoja prava! Tražimo svoja prava! - orilo se kroz rešetke.
Čuvari su se nervozno ogledavali ne znajući što napraviti. Nije prošlo ni mjesec dana od zadnjeg prosvjeda, a taj je završio katastrofom: jedan od čuvarâ morao je nabaviti novu odjeću jer stara od silnih izmetina više nije bila upotrebljiva. Ostali su nekako uspjeli isprati svoje uniforme, ali pažljivi promatrači, osobito oni upoznati s poviješću kaveza broj 4191, lako su mogli uočiti žutosmeđe mrlje.
- Kakva prava tražite? - napokon izgovori jedan čuvar.
- Svoja prava! Tražimo svoja prava! Tražimo svoja prava! - odjekne opet kroz rešetke.
- Koja su vaša prava? - upita isti čuvar, svjestan da neće dobiti odgovor drugačiji od onoga prije mjesec dana.
- Naša prava! Tražimo naša prava! Tražimo naša prava! - zatutnjalo je kroz rešetke.
- Nudimo vam za četvrtinu veće obroke. - izleti jednom od čuvarâ, našto ga svi ostali mrko pogledaše. Mrko, ali bez ijedne riječi.
- Želimo više! Nećemo četvrtinu, nego petinu! Tražimo za petinu veće obroke! Tražimo za petinu veće obroke! Tražimo za petinu veće obroke!
- Dogovoreno! - zaurlaše čuvari uglas - dobit ćete za petinu veće obroke.
I bi opet mir.


12.04.2020., nedjelja

Dvije aktualne crtice nevezane za Uskrs

Bio jednom jedan zid. Na zid su bila naslonjena nekakva stakla, a na staklima je spavala mačka. Pokraj stakala je stajalo nekoliko ljudi. Jedan od njih u nekom se času zagledao u ta stakla i odmah potom povikao:
- Ruši se!
- Ma ništa se ne ruši. - odvrati mu jedan od preostalih.
- Brzo! - vikne opet ovaj prvi.
U tom trenu svi osim jednoga poskakali su k staklima i pridržali ih u zadnji čas prije nego što su se zajedno s mačkom stropoštala na ljude i pod. Nakon toga su, jedno po jedno, svako staklo malo odmaknuli od zida, tako da se ne dogodi opet to da rep usnule mačke može sve prevrnuti.
- Jesam vam rekao da se ništa ne ruši. - reče onaj koji nije skočio pridržati stakla.
Mačka je u tom trenutku već davno bila vani.

***

Bila jednom jedna brana. S jedne strane brane bilo je poveće umjetno jezero, a s druge je bila dolina s nekoliko sela. Jednog dana netko iz sela primijetio je da na jednom mjestu iz brane kaplje voda i brzo otišao da to javi nadležnima.
- Ma nije to ništa. - odgovorili su mu.
Nekoliko dana poslije, isti taj vidjelac opet je došetao do brane i našao da sad voda curi dovoljno brzo da se bez puno čekanja može napuniti čaša.
- Ma nije to ništa. - odgovorili su mu opet nadležni kad im je javio novosti.
Još nekoliko dana poslije, isti taj vidjelac našao je da kroz branu curi mali potočić. Odmah je odjurio do istih onih nadležnih, ali odgovor je opet bio isti:
- Ma nije to ništa.
Vidjelac nije bio osobito zadovoljan odgovorom pa je, umjesto svojoj kući, otišao do kuća ljudi koje je poznavao i javio im da brana popušta i da je pitanja sata kad će cijelo jezero provaliti van i potopiti dolinu. Oni su isto javili drugima i kroz idući dan sela su se ispraznila.
Potom je brana zbilja popustila i jezero je poplavilo dolinu.
- Ma nije to ništa. - izjavio je jedan od nadležnih pred kamerama, vidno se preznojavajući.



Usput budi rečeno, želim svima sretan Uskrs i da blagdanske dane provedu doma sa svojim najmilijima!

15.02.2020., subota

Redovi, tost

Na kraju redovito dugog reda pred šalterom za osobne potvrde i dotvrde vrpoljio se jedan silno Nervozan Čovjek. Red nije bio jako dugačak, ali on je jako kasnio. Dokument koji mu je trebao morao je dobiti danas, prije pauze koja počinje u podne. Kasnije mu taj dokument više neće trebati, a pitanje je hoće li mu išta trebati. Na momente bi mu došlo da razgura mlitavu gomilu ljudi pred sobom, da ih porazbaca uokolo kao da su vreće krumpira, ali svaki bi ga put u zadnji čas primirio vlastiti osjećaj za "radije ne". Tu i tamo red bi se pomaknuo za jednu osobu, a onda bi sve opet stalo, osim što bi se ispred iznova začuli šuštanje papirâ i tihi žamor dvoje ljudi sa suprotnih strana šaltera. Poneki glasni uzdah drugih očajnika u redovima, malo hripavog kašlja, a onda opet tišina i potmula meljava vremena koje je polako ali nezaustavljivo išlo naprijed, ne ostavljajući iza sebe baš ništa.
Još jedan korak naprijed, još jedna osoba manje u redu, još par minuta manje vremena, još par minuta manje do pauze svijeta. Šuškanje i žamor su se nakratko pojačali i opet utihnuli. S malo veće blizine sad se čulo i tapkanje po tastaturi. Davno su prošla vremena kad su imali one tastature iz kojih je kuckalo kao da su pisaće mašine. Sat je sad pokazivao dvadeset i dvije minute do pauze. Ispred je bilo još troje nesretnika, plus onaj za šalterom. U nekom času jedan od njegovih papira izletio je iz gomile i u kratkom bljesku svoje papirnate slobode odjedrio skroz do drugog šaltera. Čovjek je doteturao do papira, uhvatio ga taman pod nogama nesretnikâ iz susjednog reda i brzo se odvukao nazad do šaltera, ispuštajući neartikulirane zvukove nelagode.
Osamnaest minuta do pauze. Lovac na papir odlazi, a njegovo mjesto zauzima žena nedefiniriljive dobi, sa samo jednim papirom u ruci.
- Gospođo, vama trebaju još potvrda za vržvržvr i vršvršvr biljega i s time idite do...
Nesretnica je kimala glavom i kopala po džepovima da nađe pisaljku i papir jer "uvik sve zaboravin", ali u tomu ju je nakon niti minutu prekinula Ruka koja je izronila iz dubina šaltera i pružila joj papirić-podsjetnik.
- Valjda neću injega zaboravit!
Petnaest minuta do pauze. Prastari gospodin, koji djeluje kao da Smrt na nekom drugom šalteru upravo uzalud premeće papire da bi dokazala da on nipošto ne smije biti živ, vadi iz još prastarije aktovke poveći bunt papirâ i počinje vrlo polagano prelistavati po njima.
Devet minuta do pauze. Gospodin je našao papire koje je trebao i sad pregovara sa šalterskom osobom o tomu što i kako dalje. U nekom času dobiva nazad te papire, minus njih dva, plus još tri. Dok ih slaže u aktovku, može se vidjeti se kako minutna kazaljka ide po satu. Protok vremena kao da izjeda kosti.
Pet minuta do pauze. Ostala je još jedna osoba ispred. Djeluje mlado i užurbano. Vjerojatno isto gleda na sat i boji se pauze. Brzo daje osobnu i par papira te objašnjava što treba, a s druge se strane začuje tipkanje. Posao se čini brz, ali minutna se kazaljka čini još bržom. Iz šaltera izranja papir, čovjek prihvaća, zahvaljuje se i odlazi.
Minuta do pauze. Šalter je slobodan.
- Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?
- Moram hitno produljiti svoju Potvrdu o Egzistenciji. Istječe mi danas točno u podne. Ovdje imam staru potvrdu, ...
Iza leđa ga prekine neki bezobrazan glas:
- Jučer sam bio ovdje, ali nisam imao dotvrdu o statusu amortizirane osobe. Nadam se da sad mogu tražiti potvrdu za osobnu amortizaciju.
- Kako samo!? - izleti Čovjeku Koji Je Upravo Došao Na Red, ali uzalud. Bezobraznik iza njega jednostavno je, kao da ispred njega nema nikoga, pružio svoju dotvrdu Ruci koja je čekala blizu rupe u staklu. Ruka je papir mirno prihvatila, kao da ispred bezobraznika nema nikoga.
Nervozan Čovjek je sad bio užasnut. Ignoriran s obje strane, kao da ga nema!
Potom je pogledao na sat. Bilo je točno dvanaest sati.
Potom je pogledao na vlastiti sat, u džepu. Bilo je dvanaest sati i četiri minute.
Nervozu je sad zamijenio posvemašnji mir.
- Barem imam točniji sat od ovih birokrata, zaključi Donedavno Nervozni, A Sad Nepostojeći Čovjek.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.