...in patria sua
12.04.2016., utorak
Izgovor se izgovara, o pisanju ni pisnuti
|
Miško C. vrijedno je gradio karijeru forumskog Bivaoca U Pravu. Argumente je pobijao argumentima, vješto izbjegavajući direktne adhominene, ružne riječi i ine podvale vlastitog uma, priskrbivši tako mnogim neiskusnijim grebatorima kartone i hlađenja, pa dok im se moderatori ne umilostive. Hitro je letio s podforuma na podforum, tražeći teme na kojima postoji jasno pitanje na koje on slučajno znade odgovor, pogotovo one na koje je netko drugi već dao pogrešan ili nepotpun odgovor, još pogotovije one u kojima bi netko uletio s posve pogrešnim mišljenjem o posve banalnoj temi. Polako, ali sigurno, forumski mu je ugled rastao, baš kao i broj postova, i polako se već mogao uplitati u pitanja uređivanja podforumâ, s neizrečenim, ali jasnim naglaskom na to da bi njegov doprinos mogao biti i veći s pozicije moderatora. Međutim, jednog dana dogodio mu se Život, tako da se na neodređeno vrijeme morao ostaviti foruma. Forum je svejedno nastavio živjeti. Micko R. bio je mlada i blještava zvijezda bloga. Njegovi postovi bili su duhoviti, aktualni, vrckavi, otkačeni, duhoviti i duboki u isti čas, protegnuti kroz cijeli spektar od osobnog do politike, uvijek na rubu provokacije, ali nikad preko. Komentari su mu pak bili kratki, uvijek na temu, ali nikad takvi da ne bi već na prvi pogled bilo jasno tko je autor. Mrzio ga nije nitko, iako se između redaka moglo naslutiti da bi mnogi to htjeli, samo kad bi našli izgovor. Obožavali su ga pak mnogi, od slučajnih dolaznika, koji bi pročitali jedan post pa se našli smijati nečemu starom par mjeseci, do redovitih blogopisaca koji bi mu se javljali par minuta po objavi novog posta. A postovi su stizali danomice, nekad i dvaput na dan, dok bi preskočeni dani porodili barem nekoliko pitanja o tomu gdje je nestao. U povjerenju, Mirko je preskoke radio namjerno, samo da vidi što će publika reći. I dok je njegova bloška slava nezajažljivo rasla, iz prikrajka je vrebao najgori od svih blogoubojica - Život. Mirka je zgrabio između dva posta o trenutnom stanju zdravstva i nije ga ispustio čak ni da se ispriča na odsuću. Blog mu je ostao prazan i pust, a komentari gdje je nestao presahnuli su već trećeg dana. Mirko Š. otkrio je fecesbuk tek u dvadesetim godinama, ali to ga nije spriječilo da ubrzo ovlada svim njegovim zakucima. Brzo je naučio da se ružnim riječima ne skuplja lajkove, ali zločestima itekako da, kao i da fecesbučko prijateljstvo vrijedi najviše petnaest lajkova. Otkrio je da može pratiti druge, ali i da drugi mogu pratiti njega, što se isto može mjeriti u lajkovima. Počeo je prenositi vijesti i smiješne sličice, pazeći uvijek na mjeru (što je i komentirao, zaradivši nekoliko desetaka lajkova) da ga ne bi počeli anfalouati. Komentari su mu bili kratki, duhoviti i prisutni samo ako prije njega ne bi komentiralo preko deset drugih ljudi. Nema koristi tj. lajkova od duhovite primjedbe koja je došla nakon nekoliko desetaka drugih duhovitih primjedbi. Počeo je visjeti i po portalima koji omogućuju fecesbučke komentare i brzo prepoznao i naučio izbjegavati dežurne trolove, pazeći pritom da ne postane jedan od njih. To mu je donijelo još lajkova, ali i nešto sljedbenika. Taman kad je počeo razmišljati da počne pisati dnevne komentare, pa makar i u vidu bloga, zaskočio ga je Život i uskoro više nije stigao čak ni lajkati nove profilne slike svojih fecesbučana. Nešto kasnije nitko nije ni znao da ga nema, pa čak ni on sam. |
