...in patria sua
14.04.2015., utorak
Skrivanje i otkrivanje
|
Mali se Viblec jednom u igri sakrio u ormar, tako da bi ga drugi tražili čim shvate da ga nema. Međutim, u ormaru je našao kostur, a djetinji vrisak zapeo je na pari iz lonca, pod udarcima čekića, preglasnoj muzici, i tako ostao kosturu, dječaku i ormaru oko njih. A kostur nije bio mrtav baš po svim propisima, nego samo onima koji vrijede za stvarni svijet. U ovom, izmišljenom, kostur je živio svoj kloparav poživot, upadajući povremeno u ormare da plaši djecu, a mnogo češće na groblja, u nadi da će naći kakvo društvo. Danas mu nije bilo do strašenja djece. U ovaj se ormar zapravo bio zavukao da se makne od psa koji mu je uporno pokušavao otkinuti lijevu nogu. Računao je da će psa do jutra netko privezati, ali to se nije dogodilo, tako da je ostao čekati iduću noć, dan, ili što god da dođe s lancem. A onda mu je upao neki mališan i vrisnuo. - Ajde mali van. Smetaš. - Nemoj me pojesti! - Tko ti je rekao da ću te pojesti? - Pa kosturi jedu djecu. U tom se trenu kostur prisjetio da prijetnja pojedanjem zapravo jest njegov glavni štos. - Glupost. Možda to rade neki drugi kosturi, ali ja sigurno ne. A i kako da te pojedem, kad imam samo kosti. - Ne znam, ali možeš me ugristi. - To i hoću, ako se ne makneš. Mali je nato iskočio iz ormara i otrčao, a kostur ostao kontemplirati o najdužem razgovoru koji je vodio u zadnjih nekoliko desetljeća. Računao je da malomu nitko neće vjerovati što je našao u ormaru, a kad i bi došli provjeriti, mogao je biti siguran da ga ne bi vidjeli. Kao i u mnogim drugim izmišljenim svjetovima, tako i ovdje ljudi teško ili nikako ne vide ono za što vjeruju da ne postoji. Kostur je to već odavno znao, kao i to da ne može samo tako dirati žive. Ona prijetnja ugrizom bila je prilično isprazna. Mogao bi se približiti klincu do oko pola centimetra, a dalje jednostavno ne bi išlo. Kao da ga nešto drži podalje. Najviše što je uspio postići kod živih je da osjete nelagodu kad bi im se jako približio. I da ga vide djeca, što je također išlo sve teže kako bi bili stariji. Zapravo, mališan koji je mogao i govoriti i vidjeti ga bio je prilična premija. Obično su već četverogodišnjaci bili preodrasli da bi ga mogli vidjeti. A ovaj je mogao imati i pet godina. Skoro pa da bi vrijedilo ostati ovdje neko vrijeme i pokušati pridobiti ga za... Pridobiti za što, sigurno će se tkogod zapitati. Te kosturove misli nemam namjeru sad dijeliti, ne samo zato što ih uopće nemam. Ovaj je uvod posveta svemu što je započeto, ali ne i dovršeno. Dakle i cijelom Svemiru, ako ne i šire. Možda i nastavim jednom, tko zna. |
