...in patria sua
20.04.2015., ponedjeljak
Ulje za uljeza
|
Glavnog i u neku ruku jedinog lika (neka se zove Argus) ove priče zatječemo kako zbunjeno zuri malo u prazan sudoper, malo u oprano suđe uredno posloženo sa strane. Nije da prvi put vidi tu scenu. Vidi ju zapravo skoro svaki dan, budući da živi sâm i isto tako sâm pere svoje suđe. Međutim, ovaj put se ne sjeća da je oprao suđe. Bolje rečeno, sjeća se da nije. Kao i mnogo puta prije, ponoć ga je zatekla iznenada, baš kao i pospanost, tako da je suđe ostavio dolazećem danu, a sebe snovima. Ovaj put je suđe ujutro bilo čisto. Pregledavši ga komad po komad, zaključuje da je stvarno oprano kako treba, a ne samo reda radi. Također, i poslagano je kako treba, tj. tako da ujutro ne bude lokvica vode po žlicama ili u kojem tanjuru ili šalici. Jedino što je nedostajalo bilo je sjećanje da je to on napravio. Umjesto njega tamo je bila odluka da će to sutra. Incident je Argusa ostavio u razmišljanju. Nije vjerovao u duhove, pogotovo ne one koji, umjesto da opsjedaju ljude, peru njihovo suđe. Nije vjerovao niti da ga netko zafrkava. Ostali stanari su dosadni ljudi i njihov je humor na razini onog televizijskog. Provalnici koji operu suđe i ne naprave ništa drugo mogu biti samo Japanci, i to izmišljeni. Prijatelji su mu pak uglavnom bića Interneta, spremni za zafrkanciju samo ako sve ostaje na kompjuteru. Ali isto tako bili su i jedini ljudi kojima bi tako nešto moglo pasti na pamet. Jer, na kraju netko ipak jest oprao suđe. Na tomu da netko svakako jest morao to napraviti Argus ostaje idućih nekoliko tjedana, dok ga jedno jutro ne opet zatekne ista slika: oprano suđe koje je noć prije ostavio za sutra. Umjesto čuđenja ovaj put dolazi napadaj panike. Idućih sat vremena apsolutno svaki komad stana biva pregledan barem triput. Uzalud. Osim opranog suđa, u stanu nema apsolutno ničega čudnog. Umjesto uljeza, Argus nalazi tek nekolicinu sitnih predmeta koje je pogubio zadnjih godina. Pregledava i prozore, vrata, strop, diže tepihe... I ne nalazi ništa. Tko god da je upao, izveo je to profesionalno, bez ikakvih tragova. Argusu je jasno da o ovomu ne može pričati. Ako ga zafrkavaju prijatelji, pravit će se da ne kuže o čemu priča. Ako ga ne zafrkavaju, neće mu vjerovati. Ili će mu reći isto što i sâm već zna: da je netko nekako morao upasti u stan. Odlučuje postaviti zamku. Ostavlja sudoper pun suđa, ali po podu i svuda oko sudopera ostavlja igle, mišolovke i komadiće ljepljive trake. Ako uljez ugazi u bilo što od toga, vjerojatno će ga se čuti. I to će biti kraj priče. Tu noć ne uspijeva zaspati. Prevrće se cijelo vrijeme i u takvom stanju dočeka jutro. Suđe nalazi neoprano, kako ga je i ostavio. Lov će očito morati pričekati drugu noć. Iduću noć već nekako uspije zaspati, ali budi se već oko pet ujutro, nakon serije nemirnih snova, među njima i o pranju suđa. Trči do kuhinje i nalazi sve oprano. Mišolovke netaknute, kao i ljepilo, kao i igle. U neispavanoj glavi javlja se svijest da je ovo bila glupa zamka. Bilo tko tko se noću šulja ima valjda nekakav izvor svjetla i može vidjeti, a onda i izbjeći zamke. Vrijeme za novi pristup. Umjesto u kuhinji, odlučuje ostaviti nešto na vratima i prozorima, tako da barem zna kuda uljez upada u stan. Stavlja sitne komadiće ljepljive trake na sve ulaze, tako da se otvaranjem sigurno potrgaju. K tomu još sve poslikava, tako da poslije može usporediti. I ostavlja suđe u sudoperu. Iduće jutro, kao po narudžbi, sve oprano. Ali svi oni komadići su netaknuti. Otvara prozore i vrata i sve se potrga kako je dan prije predvidio. Ali tek sad. Uljez očito nije upao kroz prozore ili vrata. Ali drugih ulaza nema! U očaju, Argus provjerava da mu nije netko napravio rupe u zidovima. Nije. Svi su čitavi. Da se smiri, odlučuje više ne ostavljati prljavo suđe preko noći. Idućih nekoliko tjedana zbog toga nema novih upada, ali osjećaj strane prisutnosti ne nestaje. Da vidi je li uljez odustao, jednu večer opet ostavlja prljavo suđe. Iduće jutro nalazi ga opranog. Nekoliko minuta razmatra opciju da skoči kroz prozor, ali umjesto toga baca se na Internet i oko sat vremena traži sve što može o misterioznim upadima i noćnom pranju suđa. Nalazi svašta, ne i svoj problem. Izgleda da je Internet mjesto samo za ono što ne treba. U nekom času shvaća da je još na početku mogao i postaviti kameru u kuhinju. Čak i ako je duh ili kakvo natprirodno biće, vidjela bi se nekakva slika. Ili barem to je li biće svjesno da ga se snima. Instalacija kamere potraje par dana dulje nego što je mislio (par minuta), ali na kraju ima sustav koji radi i dovoljno je skriven da ne upada u oči. Ostaje još ostaviti neoprano suđe i nekako zaspati. Zadnje ne uspijeva, kao i s prvom zamkom, a nakon uglavnom ne prospavane noći ujutro ne nalazi ništa. Suđe netaknuto, slika s kamere prati samo zvukove izvana i promjene u osvjetljenju. Očito treba spavati da bi se uljez usudio upasti. Idući vikend pokus se ponavlja. Argus opet jedva uspije zaspati i probudi se oko pet. Međutim, očito je spavao dovoljno dugo da uljez stigne obaviti svoj posao. Suđe je oprano, kamera netaknuta, očito neprimijećena. Trk do kompjutera da vidi snimku. Kameru je upalio oko deset navečer, ali nije zaspao prije jedan ujutro, tako da zapravo ima samo četiri sata za odvrtjeti. Ipak, pogleda i sve ono prije, da se uvjeri da nema ničega. Nakon toga, kreće s dijelom kad je zaspao. Gleda ga neubrzano, da ništa ne propusti. I trese se. Jer što god da se zbilo, sad je zabilježeno. A zbilo se. Dok se još na videu ne događa ništa, razmišlja što ili koga će vidjeti. Je li neki fantastični provalnik, susjed ili prijatelj s ključem i talentom za detalje, kakav duh? Hoće li vidjeti suđe kako pleše u zraku i nekako biva oprano, ili će ipak biti neko ljudsko biće? U glavi se miješaju prizori iz japanskih strašifilmova sa slikama sebe kako se lupa po glavi jer na to nije obraćao pozornost. U tri sata i dvanaest minuta na videu se čuje zvuk hodanja. Pauza od par minuta da se smiri. Upravo je čuo prvi svjesno skupljeni dokaz uljezovog prisuća. Nastavlja video. Koraci se približavaju kuhinji. I djeluju više kao tapkanje. Ukazuje se i uljez. Opet pauza, samo kraća. Jer je zastavio video u momentu kad se vidi samo ljudoliki obris kako dolazi iz sobe. Iz sobe? Znači ipak jedan od prozorâ. Ali to treba i izvesti, jer stan je na šestom katu. A treba i nekako proći kraj njega. Nastavak videa. Uljez mirno dolazi do sudopera i pali svjetlo. Argus prepoznaje uljeza. Sebe. Idućih desetak minuta promatra vlastitu osobu kako mirno, ali očito u nekom transu, pere suđe i slaže ga sa strane, na isti način kako to radi i kad je budan. U svijest mu se vraćaju snovi o pranju suđa, ne samo iz noći kad je postavio onu bedastu zamku. Sad mu je jasno zašto su se činili tako stvarnima. |
14.04.2015., utorak
Skrivanje i otkrivanje
|
Mali se Viblec jednom u igri sakrio u ormar, tako da bi ga drugi tražili čim shvate da ga nema. Međutim, u ormaru je našao kostur, a djetinji vrisak zapeo je na pari iz lonca, pod udarcima čekića, preglasnoj muzici, i tako ostao kosturu, dječaku i ormaru oko njih. A kostur nije bio mrtav baš po svim propisima, nego samo onima koji vrijede za stvarni svijet. U ovom, izmišljenom, kostur je živio svoj kloparav poživot, upadajući povremeno u ormare da plaši djecu, a mnogo češće na groblja, u nadi da će naći kakvo društvo. Danas mu nije bilo do strašenja djece. U ovaj se ormar zapravo bio zavukao da se makne od psa koji mu je uporno pokušavao otkinuti lijevu nogu. Računao je da će psa do jutra netko privezati, ali to se nije dogodilo, tako da je ostao čekati iduću noć, dan, ili što god da dođe s lancem. A onda mu je upao neki mališan i vrisnuo. - Ajde mali van. Smetaš. - Nemoj me pojesti! - Tko ti je rekao da ću te pojesti? - Pa kosturi jedu djecu. U tom se trenu kostur prisjetio da prijetnja pojedanjem zapravo jest njegov glavni štos. - Glupost. Možda to rade neki drugi kosturi, ali ja sigurno ne. A i kako da te pojedem, kad imam samo kosti. - Ne znam, ali možeš me ugristi. - To i hoću, ako se ne makneš. Mali je nato iskočio iz ormara i otrčao, a kostur ostao kontemplirati o najdužem razgovoru koji je vodio u zadnjih nekoliko desetljeća. Računao je da malomu nitko neće vjerovati što je našao u ormaru, a kad i bi došli provjeriti, mogao je biti siguran da ga ne bi vidjeli. Kao i u mnogim drugim izmišljenim svjetovima, tako i ovdje ljudi teško ili nikako ne vide ono za što vjeruju da ne postoji. Kostur je to već odavno znao, kao i to da ne može samo tako dirati žive. Ona prijetnja ugrizom bila je prilično isprazna. Mogao bi se približiti klincu do oko pola centimetra, a dalje jednostavno ne bi išlo. Kao da ga nešto drži podalje. Najviše što je uspio postići kod živih je da osjete nelagodu kad bi im se jako približio. I da ga vide djeca, što je također išlo sve teže kako bi bili stariji. Zapravo, mališan koji je mogao i govoriti i vidjeti ga bio je prilična premija. Obično su već četverogodišnjaci bili preodrasli da bi ga mogli vidjeti. A ovaj je mogao imati i pet godina. Skoro pa da bi vrijedilo ostati ovdje neko vrijeme i pokušati pridobiti ga za... Pridobiti za što, sigurno će se tkogod zapitati. Te kosturove misli nemam namjeru sad dijeliti, ne samo zato što ih uopće nemam. Ovaj je uvod posveta svemu što je započeto, ali ne i dovršeno. Dakle i cijelom Svemiru, ako ne i šire. Možda i nastavim jednom, tko zna. |
05.04.2015., nedjelja
Nešto je iskrsnulo
|
Tipkam jednom rukom, druga je zauzeta hranom. Isto tako je tipkala i doktorka koja me poslala na snimanja koja će pokazati da mi nije ništa. Nije da sam u to skroz uvjeren, ali počekat ću još godinu, pokušavajući sklopiti nešto muskulature okolo koljena, a onda se pokušati sjetiti kako je to nekad bilo. U eurokrajevima navodno se slavi praznik boginje Eostre. Neki, doduše, tvrde da je do posvećeno nekom židovskom proroku koji se jednom tako nalio da je došao k sebi tek treći dan, i to u nekoj pećini. Proroka nisam nikad upoznao, makar su mi neki njegovi sljedbenici par puta kucali na vrata, ali poznajem zeku. A beli zeka je bolji od belog miša. Ili parcova. |
