...in patria sua
25.05.2015., ponedjeljak
Opet datum s peticama
|
Prethodni svoj politikopis završih dvama pitanjima koja ću ponoviti: Što točno želimo? Kako ćemo to postići? Odgovori na oba pitanja trebaju biti ishod jako puno preispitivanja, jer se inače lako nađemo dizati u zrak nepoznate ljude e kako bi nas nakon smrti opsluživao određeni broj djevica. Ili, u nešto bližim slučajevima, podržavati lopove ili luđake zbog želje za idealnim društvom. Politički dio posta završit ću jednostavnom konstantacijom koju sam nekidan pročitao: idealno društvo nije moguće. To uvijek treba imati na umu, kad se promišlja o ljudskoj samoorganizaciji. Možemo smišljati bolje načine, ali i od toga će uvijek moći bolje, tako da materijala za nezadovoljstvo ne može nestati. Možemo slijediti evoluciju i jednostavno raditi sitne promjene pa čuvati one korisne. Možemo isto tako i planirati, praviti modele i predviđanja pa prema njima organizirati se. Međutim, savršenstvo će ostati jednako nedostižno. Ciljevi koji mene zanimaju u određenoj mjeri obuhvaćaju politiku, ali idu dalje. Zanima me je li demokratizacija društva posljedica raširenosti i dostupnosti informacija te je li napredak zaustavljiv ili ne. Zanima me što možemo kao vrsta ili, bolje, kao zemaljski život. Zanima me možemo li proniknuti u sve tajne Svemira, možemo li naseliti i ostatak Sunčevog sustava, možemo li otići dalje. Zanima me hoćemo li, nakon što shvatimo kako je nastao i kako radi zemaljski život, moći smisliti drugačije oblike života, možda čak i takve fenomene koji stvarno nisu živi, nego nešto za što još uopće nemamo riječî. I hoćemo li ta znanja upotrijebiti da promijenimo i vlastitu prirodu. Zanima me može li besmrtniku život dosaditi, hoće li čovječanstvo koje sve zna odlučiti uništiti se, ili će Zemlju pretvoriti u igralište. Zanima me hoće li, kad sve budemo znali, nastupiti Velika Dosada, ili ćemo se posvetiti Stvaranju. Zanima me jesu li mitovi o drevnoj prošlosti zapravo najava naših namjera za daleku budućnost. |
21.05.2015., četvrtak
Rijeka koja je prelila čašu
|
Bolje da ništa dalje ne pišem, da si ne pokvarim naslov. Ako vam se komentira, zamislite si da sam opet pisao nešto o politici. |
15.05.2015., petak
Današnji datum završava peticama; valjda će onda i sve ostalo biti za pet.
|
Javljaju neki anketari da u Hrvatskoj vlada pesimizam. Neki drugi pak javljaju da ljudi masovno žele bilo kakvu drugu vlast, samo da nije ova. A k tomu se svako malo grupice ljudi nađu prosvjedovati. Jedni bi da ih se spasi od kreditâ u koje su svojevoljno upali, drugi da im se privilegije stave u ustav, treći da se po pitanju medicine vratimo u devetnaesto stoljeće. Četvrti da se po društvenom uređenju vratimo u srednji vijek. I svi su odreda napaćeni, ogorčeni, razočarani, i k tomu željni promjena, i to drastičnih. Da se razumijemo, ne mislim da nam je država u osobito blistavom stanju. Međutim, da bi se pošteno moglo suditi trenutno stanje, treba prvo vidjeti odakle smo krenuli. Za to ću uzeti zadnji najgori period, dakle prvu polovicu devedesetih. Međutim, taj period ne držim najgorim zbog rata, nego zbog onog što se iza tog rata skrivalo: pokušaj pretvorbe demokratskog sustava u feudalni. Počelo je s nacionalističkom histerijom, nastavilo se kroz tehnički gledano jednopartijsku vlast (ostali su imali pravo šutjeti) i prijenos javne imovine u ruke "200" obitelji, ali nije uspjelo završiti s uspostavom kraljevstva. Prvo, nije bilo nikoga tko bi propalom povjesničaru (slično fotografima, koji načelno ne smiju miješati se u ono što dokumentiraju, tako niti povjesničari ne bi smjeli stvarati povijest; ionako je već ima dosta) htio dati krunu (a onaj talijanski biznismen s nešto plave krvi definitivno je izgubio interes za istočnu obalu), a potom je dotični povjesničar blagoizvolio umrijeti. Time Hrvatska stvarno ulazi u demokraciju, iako mentalitet pučanstva zapravo ostaje uglavnom indoktriniran prethodnim razdobljem. Nova vlast izvodi nešto spektakularnih uhićenja, počinje se dogovarati s Eunijom, ali dosta brzo shvaća da stvarî s kojima se treba zakačiti jednostavno ima previše. Tako da u povijesti ostaje jedino kao prvi naš stvarni pokušaj demokracije. Nacionalni pokret, koji se u međuvremenu raspao pa opet skupio, lako dobiva nove izbore, opet uz pomoć nacionalističke histerije. I onda na vlasti ostaje sve dok novi vođa ne bude prisiljen otići jer je previše krao. U svojih osam godina dotična ekipa ipak održava demokratske standarde, pa čak uspijeva i primiriti desnicu. Međutim, starih navika teško se riješiti, tako da skupa s približavanjem Zapadu teče i nastavak negdašnje privatizacije, a i masovne korupcije praktički svih sudionika vlasti. Ključna razlika između prve i druge runde ispada to što se ovaj put ide u temeljne resurse, što se simbolički ogleda u prodaji glavne domaće naftne kompanije, naravno, ne bez mita. Slično situaciji s povjesničarem, nakon odlaska vođe sustav se opet raspada pa na idućim izborima dolaze likovi koji su već jednom tako došli na vlast. Ono što zatiču jest nešto naprednija država, tako da se pokušavaju uhvatiti strukturnih reformi. Uvodi se red u ekonomiju, počinje postavljati podloga za reorganizaciju države u veće regije, kao i za ukidanje malih i besmislenih općina, ali, avaj!, apsolutno svaki korak nailazi na otpor. K tomu, naslijeđena gospodarska katastrofa čini nemogućim bilo kakva ozbiljna ulaganja pa se sve pokušava dobiti iz Eunije. Koja isto više nije u bajnom stanju. Zbog toga sve kasni, a umjesto gospodarstva rastu porezi. A k tomu ispada da se podizanje demokratskih standarda svodi na to da sad možemo pogledati na Internetu tko i koliko krade. Tu i tamo poneki ministar zbog korupcije i ode, premda se nekako čini da oni najgori ostaju, a oni loši budu zamijenjeni gorima. Naravno, pučanstvo nije zadovoljno i želi promjene. Želi da od sutra poteku med i mlijeko, što kao obećanje jednoj tajnici donese predsjedničku poziciju. Želi da se sve nepravde isprave (osim onih koje su sami skrivili). Želi da vlast bude demokratska, ali čvrsta (što ne ide skupa). Žele da ih vode stručnjaci, ali tako da odlučuje narod. Žele da se otplate svi dugovi, ali ne preko njihove grbače. Želi da se stvore radna mjesta, što god to značilo. Ono što ne želi je čekati i raditi što može. A upravo je to jedini put u napredak. I tako, dok se svekoliki komentatorski puk raduje što će nesposobnu stranku zamijeniti ona kojoj se sudi zbog korupcije i koja, umjesto o ekonomiji, priča o lustraciji, verbalnom deliktu i sličnim vedrim temama, ja se radujem što sam vani. Ne pretjerano, doduše, jer ovdje moram raditi da bih nešto postigao. A kod kuće bih lijepo mogao jadikovati kako mi je teško i kako jedino ja za to nisam baš nimalo kriv, a svi ostali itekako jesu. Nakon poučne pjesmice, nabacit ću neke stvari na koje mislim da bi bilo zgodno usredotočiti se. Prvo skroz fundamentalna pitanja: Što točno želimo? Kako ćemo to postići? S njima bih i zaključio. Imam osjećaj da većina pučanstva do njih još nije dogurala. |
11.05.2015., ponedjeljak
Tko zijevne, pola mu se prašta.
|
Neke se stvari ne mijenjaju. Neke se, opet, mijenjaju. I kaj ja tu morem. |
01.05.2015., petak
Prvi majajaj
|
I dalje me mogu iznenaditi nova saznanja o tomu što sve ne znam, o čemu sve uopće nisam razmišljao, gdje ću sve otkriti da je ono što kao znam puno prejednostavan, ako ne i pogrešan opis stvarnog stanja stvarî. Uzet ću to kao znak da je i dalje sve u redu. |
